U petak, 13.
travnja 2012. godine, u novosadskom Medija Centru, održana je tribina u povodu
izlaska iz tiska knjige „Osvajanje slobode“ glasovitog hrvatskog intelektualca
Tomislava Žigmanova. O samom događaju možete pročitati ovdje zatim ovdje, ali i u drugim srpskim medijima, poglavito kao
agencijskoj vijesti. Radi se o još jednom pokušaju da se o zločinima nad
srijemskim Hrvatima barem na publicističkoj razini još jednom dade šansa za
otrgnućem od zaborava, premda ona
obrađuje i druge aspekte položaja Hrvata u Srbiji.
Knjiga je
objavljena još u kolovozu prošle godine i nisam ju pročitao (ali budem), no izravni sam sudionik i svjedok stradanja
Hrvata u Srijemu, a očito da je i ovaj blog izravna posljedica pokušaja da se
ti događaji zaborave i potisnu iz javnosti kao nešto što se i nije dogodilo.
Svake godine, oko Uskrsa, a osobito oko 1. svibnja, već dvadeset jednu godinu,
prisjećam se terora nad mojim narodom i to me sjećanje neće napustiti dok sam
živ. Ako bih trebao u nekoliko rečenica napraviti sažetak, to bi izgledalo ovako.
Srbija je imala plan kako riješiti svoje nacionalno pitanje, pod vulgarnim
Miloševićevim nazivom „svi Srbi u jednoj državi“. Predmnijevajući kako će na
završetku tog procesa ipak postojati nekakva hrvatska manjina u Srbiji, trebalo ju je smanjiti na mjeru
koja zakonski, biološki niti na bilo koji drugi način neće predstavljati
zapreku njezinoj posvemašnjoj asimilaciji ili jednostavnom marginaliziranju.
Međutim, znalo se i to da srijemski Hrvati nisu glupi, te da se neće junačiti
nadomak Beograda i u samoj srpskoj prijestolnici, pa im je trebalo „pomoći“.
Najprije su dobivali otkaze s posla, zatim su ih prisilno mobilizirali, ali i
organizirano i sustavno prijetili telefonskim pozivima po noći. Sve to nije
bilo učinkovito, pa su odlučili medijski razapeti srijemske Hrvate originalnom
krivotvorinom: Hrvatska ih je dobro naoružala i svakoga trenutka ponovit će se
ustaški pogrom u Srijemu. Zatim počinje bacanje bombi u dvorišta kuća viđenijih
Hrvata i, na koncu, dovođenje Srba iz zapadne Slavonije radi „humane razmjene“.
U manje od godinu
dana, u Srijemu je brutalno ubijeno 25 Hrvata (prema mojim spoznajama, ova je
brojka barem dvostruko veća), a bombama je napadnuto na stotine domova. Niti
jedan slučaj nije zabilježen da su Hrvati na zlo uzvratili, ali niti jedan od
počinitelja nije procesuiran. I danas susrećem, skoro svakoga dana, osobe koje
su mi prijetile oružjem, koje su kod mojih susjeda dolazili naoružani dok su
ovi pakirali stvari radi bježanja u Hrvatsku. Danas nema niti jednoga mjesta u Srijemu s hrvatskom većinom, da ne spominjem da je nekoć dvotrećinski Zemun ili skoro stopostotni Petrovaradin tek blijeda sjena hrvatske nazočnosti sa svojih nekoliko postotaka.
Na žalost, evo i
dvadesetjednu godinu nakon fašističkog divljanja u Slankamenu i Hrtkovcima, čak
ni matična država nema potrebu barem zatražiti od srpskih vlasti izvješće o
stradanju vlastitoga naroda, nego dobrosusjedske odnose temelji na gospodarskoj
i policijskoj suradnji. Ako izuzmemo možda i jedinoga hrvatskog publicista,
Tomislava Žigmanova, ostaci hrvatske intelektualne elite poglavito pjevaju i tamburaju, ali prije svega skrbe o
vlastitim materijalnim potrebama. Predstavljanje Žigmanovljeve knjige u Novom
Sadu, gradu koji je sramno zažmirio dok su Hrvati stradali, predstavlja samo
malu zadovoljštinu nama koji smo ostali živjeti na svojim pradjedovskim
temeljima i onima koji su morali te iste temelje napustiti i smjestiti se
diljem Lijepe naše i svijeta. Žigmanov ima tu (ne)sreću da može svoje uradke
objaviti, što se za nas ostale ne može reći. Cenzura diktatorskog DSHV-a
onemogućila je objavljivanje „nepodobnih“ autora i njihovih djela, kako se ne
bi pokvarila idilična slika ravnopravnosti u multikulturalnoj Vojvodini, u
kojoj ponizni šutljivci obnašaju dobro
plaćene dužnosti.
Slika o Hrvatima
u Srijemu nije još ni započeta. Tek je našpanovano platno.
Nema komentara:
Objavi komentar