Subjekat sjeo u trajekat i napravio projekat

Dežulovićev ideal

Ponukan grozomornim pljuvanjem po hrvatskom jeziku od strane jednog beograd... pardon, splitskog novinara, nisam mogao izdržati, a ne prokomentirati ovu već tradicionalnu srpsku disciplinu. Dakle, podsmijevanje Hrvatima radi se na svim razinama javne komunikacije, kako bi se dokazala samo jedna srpska izmišljotina: da postoji samo jedan jezik, srpski, a da su svi ostali jezici „u regionu“ samo zločeste i primitivne izvedenice istoga. Još jednostavnije: Hrvati zapravo govore srpskim jezikom, samo se trude značajno ga promijeniti, kako bi se što više razlikovao od originalnoga. I još  jasnije: Hrvati su, zapravo, Srbi, budući govore srpskim jezikom, jer dobro je poznata izreka da „u jeziku živi jedan narod“.

E, kad je sve ovo poznato i opće prihvaćeno, moguće je napisati i ovakav podsprdljivi tekst:

Da li zbog kratkog spoja u daljincu, ili neispravnog suosnika u naplatnici pred opuštaonicom, tek u trenutku dok je na dodirnik upisivala znamenke s parkomata otkazao joj je elektrostimulator srca, proširnica joj se raširila poput nekapnice, pa je vozilo preko uspornika na raskružju skrenulo u pretjecajnik i udarilo u smećnjak. Nije, međutim, ispraznica ako kažemo da je gospođa S. velika borkinja koja će dobiti i ovaj boj: tomu svjedoči i slučajnim zatipkom utipkan osjećajnik na njezinom dodirniku.”

Niste, naravno, razumjeli gotovo ništa iz kratke vjestice o nezgodi gospođe S, kojoj su zbog kratkog spoja u daljinskom upravljaču ili neispravnog koaksijalnog kabela u naplatnoj kućici pred wellness-centrom, taman dok je u mobitel upisivala broj s parking-automata, zakazao koronarni stent – raširio se kao onaj listić za nalijevanje vina – pa je automobilom preko ležećeg policajca na kružnom toku skrenula u suprotni trak i udarila u kontejner. Niste pri tom, jasno, razumjeli ni floskulu da je gospođa S. veliki borac, ni zgodnu slučajnost da joj je na touch-screenu mobitela ostao smajlić utipkan slučajnim tipfelerom (Boris Dežulović, Slobodna Dalmacija).

Dakle, sprdnja je očita, pretjerivanje također.

Veseli podsprdljivac u svom autorskom remek-djelu potiče čitatelje na prihvaćanje srpskog jezika kao jedinog priznatog jezika “na ovim prostorima”, a isto objavljuje u državi Hrvatskoj koja (po njemu) i nema pravo koristiti to ime. Zaboga, pa i Austrijanci imaju državu, a govore njemačkim jezikom. Dakle, trebalo bi se sve proglasiti srpskiim, pa tako i jezik, tako i zemljopisno nazivlje, vlastita imena,...  Nije mi teško podsprdnuti se (ovo je, također, srpska riječ) na račun srpskoga jezika, budući sam beogradski đak i aktivno se služim srpskim jezikom u svakodnevnoj komunikaciji, ali držim da je to posve neprimjereno iz jednostavnog razloga što su srpski i hrvatski različiti jezici istoga korena ili podrijetla. Nijekanje osebujnosti i samosvojnosti hrvatskoga jezika nije ništa drugo nego nijekanje postojanja hrvatske nacije. To se u povijesti nazivalo, a i danas se naziva – fašizmom. Zanimljivo je i to da se podsprdljivci ne usude usporediti ruski jezik sa srpskim, budući bi otkrili kako su hrvatski i ruski jezik jednako “zgodni” za sprdnju upravo zbog svoje originalnosti ili autentičnosti.  Nikada mi ne bi palo na pamet izgovoriti notornu glupost kako je srpski jezik, zapravo, hrvatski, ali ako baš trebam uzvratiti Slobodnoj Dalmaciji, onda evo.

Moja žena radi u srednjoj školi kao profesorka. Ne daj bože da je profesorica, jer bi to značilo da živimo u Hrvatskoj. Brine me što je moja kuma učiteljica, a ne učiteljka,  a još me više brine što mi je sestra spisateljica, iako joj je otac bio pisac i silno voleo da mu ćerka postane pisačica, piščica ili piskinja. Takođe me nervuje i irituje, a ponajviše maltretuje činjenica da na televiziji rade voditelji i voditeljice, a ne vodioci i voditeljke. Veliko mi je zadovoljstvo što mi u komšiluku stanuje jedan naučni subjekat koji je napravio projekat za trajekat koji će prevoziti turiste s jedne na drugu stranu Dunava.  Ne mogu da se složim da se u srpskom jeziku skraćenice izgovaraju pogrešno: RTS – er-te-es; SPS – es-pe-es; SDP – es-de-pe. Mislim da je to nasilje nad jezikom. Da mi je da doživim da odem u Grčku da vidim da slučajno tamo nije otišla moja žena da se preljubiše s komšijom. Možda vam ovo deluje kao filozofisanje, kad centrišem svoje napore prema dokazivanju srpske jezičke dominacije, ali  nemam drugog načina. Jer, nikad neću prihvatiti da navijam za neki nogometni ili rukometni klub, nego isključivo za fudbalski i hendbalski, kako i dolikuje pravom Srbinu. Nesreća je u tome što za svaku sitnicu moram da urgujem, u ovoj korumpovanoj zemlji, kao da se radi o tempovanoj ili masturbovanoj bombi. Moje zaključenije je da srpsko priključenije evropskoj uniji nije normalno, osim ako donovanje para ne pomogne propagovanju srpske jezičke nadmoći. Nema te rediteljke ni glumkinje koja bi mogla,negde, izrežirati da ispoštujem da se ovo što sam rekao pretvori u negaciju sopstvene imaginacije. Vodilac jedne radio-emisije javio je kako se veoma povećao promet saobraćajnih sredstava u vreme praznika, a naravoučenije bi trebalo glasiti ovako: prdn’o mahnit – ne mož’ dahnit. Predložio bih, takođe, da srpski grad Kruševac pod hitno promeni ime u Hlebovac, kako se nekome ne bi učinilo da imitujemo hrvatske nazive. Zato, uzmimo u ruke šrafcigere, radapcigere, untercigere, bor-mašine, burgije, cvik-cange i šublere, pa preuzmimo odgovornost za sopstvenu jezičku budućnost. Nepristojno je negirati, imitirati, imponirati, prezentirati, koncentrirati, koncelebrirati i centrirati, nego treba negisati, imitovati, imponovati, prezentovati, koncentrovati, koncelebrovati i centrisati, pa će se onda lako kornerisati na deveterac da bi se hendbalska lopta zabila u gol. Dotle će vojno vazduhoplovstvo kupiti nove vazduhoplove, a mornarica će biti preimenovana u rečnaricu, s obzirom da Srbija nema more. 

Nisam bio osobito nadahnut, nego sam tipkao po tipkovnici (a nikako tastovao po tastaturi) prvo što mi je palo na pamet, a da sliči na opće prihvaćeni jezični standard koga bi voljela usvojiti Slobodna Dalmacija. Neka svatko piše onako kako želi, ali neka ne pljuje po drugima. Uvijek ću prije reći zatipak umjesto tipfeler, nogomet umjesto fudbal, borkinja umjesto borilica, a svakako hrvatski umjesto srpski. To ne znači da podcijenjujem srpski jezik, ali ako se želimo ismijavati jedni drugima, to nimalo nije teško. Ali, ima li smisla i čemu to vodi?