Buran je bio
posljednji tjedan u ožujku. Poljoprivrednici iz Vojvodine, predvođeni
tajkunskim traktorima i mercedesima, prosvjedovali su (kao i prošloga ljeta)
protiv vladine uredbe o podsticajima za zasnivanje poljoprivredne proizvodnje.
Pokušali su ponovno doći do centra Beograda, ali Miloševićev mali od palube,
Dačić, odveć je iskusan da bi tako što dopustio. Nisu njegovi učitelji bili tek
visokomoralni profesori, nego prevejane političke piranje. Tadić uporno obilaze
štale i štagljeve po centralnoj Srbiji, po tko zna koji puta sjeda za volan
novoga Fiata, a nekadašnji grobar (u međuvremenu svršeni student ekonomije)
poručuje kako je jedina sigurnost za državu Srbiju ako na vlast dođu Šešeljevi
suborci iz najmračnijeg perioda srpske povijesti.
U sjeni velike
tragedije u Novome Sadu dogodio se jedan vrlo značajan skup u istom gradu.
Četvrta vojvođanska konvencija ispostavila je srpskoj javnosti svoj prijedlog
za federalizacijom Srbije, tako što bi se ona ustrojila kao savezna republika
sa članicama Srbijom i Vojvodinom. Konvenciji
su nazočile neke male vojvođanske partije, nevladine udruge, pripadnici svih
obavještajnih službi, te vrlo suzdržani promatrači. Ono zbog čega uopće i
spominjem ovaj događaj jest izostanak sudjelovanja DSHV-a zbog promidžbene
kampanje i koalicijskoga sporazuma sa DS-om.
Ovo je očiti pokušaj stvaranja još jednog
srpskog entiteta, poput Srpske ili Krajine, u okvirima međunarodno priznate države, tako da Srbi
dobiju priliku za novim ujedinjenjem – jednoga dana. Potpuno je besmisleno govoriti o Vojvodini kao multikulturalnoj
republici, kad je etnički očišćena od Hrvata i mnogih drugih pripadnika
nesrpskih naroda. Popis će pokazati da u Vojvodini danas živi 85 % Srba, za razliku
od ispod polovičnoga postotka prije jogurt-revolucije.
Vrlo sam ponosan
na to što predstavnika Hrvata nije bilo na ovoj konvenciji, osim jednoga koji
je vjerojatno sjedio među posjetiteljima „za svaki slučaj“ ( radi se jednome
vrhunskom DSHV-ovom demagogu komu je sva pamet u novčaniku, tako da je u ovoj
priči nebitan). Ipak, pravi je
izgovor trebao biti vrlo konkretan: ne
želimo biti sudionicima začetka stvaranja još jedne srpske države, bez
pravičnoga sučeljavanja sa zločinima nad Hrvatima počinjenim od konca WW2 do
posljednjeg etničkog čišćenja pod palicom Slobodana Miloševića. I točka.
Naravno, to nećemo čuti iz ustiju bilo koga iz vodstva DSHV-a, budući se radi o
častohlepljivcima i Tadićevim plaćenicima. Ipak, očekivao sam reakciju iz barem
jedne podružnice, one iz Srijemske Mitrovice, ali očito da i Zlatko Načev i
prijatelji očekuju neki materijalni probitak, te ne žele iskakati iz stroja dok
se zahuktava. Vjerujem da dijele moje mišljenje. Vjerujem da nikada, ali baš
nikada neće pristati na Vojvodinu koja će biti ustrojena na neobilježenim
masovnim hrvatskim grobnicama i jasnim i glasnim priznanjem zločina. Vjerujem
da neće pljunuti na grobove svojih pređih, a osobito na svog sugrađanina Juraja
Lončarevića koji je valjda jedini o tome pisao.
Možda ovaj
perfidni potez srpske intelektualne elite i prođe. Možda europski političari ne
prepoznaju pravi cilj ovog performansa, ali mene ne mogu prevariti. Da je ova
konvencija bila održana na početku raspada SFRJ, dok je Vojvodina bila
multi-kulti i konstitutivni dio bivše države, vjerojatno bih podržao ovu ideju
i bio svim srcem uz njezine nositelje. Danas je smiješno slušati tirade o
toleranciji, suživotu 27 nacija i najpoželjnijoj investicijskoj destinaciji na
svijetu, kad iza svega stoji SPC i cjelokupna srpska politička elita. Stoga,
bravo za Kuntića, premda ne vjerujem da je svjestan kako je napravio dobar potez.
Nema komentara:
Objavi komentar