Utjerivanje katarze

Ovaj svijet funkcionira na uvriježenim stereotipima, koji se mijenjaju nakon što budu izraubovani, kako bi ustupili mjesto novim. Čitavo XX. stoljeće obilježeno je s dva svjetska i jednim hladnim ratom, u kojima su Hrvati imali podijeljene uloge. Rezultat prvoga je zamjena gospodara, a nakon drugoga smo jedva biološki  opstali. O diktaturi u kojoj smo živjeli 45 godina već je sve rečeno, pa bih ovaj puta taj period osvjetlio s umjetničke strane. Filmske.

Naime, kad spomenuh stereotipe, u jugoslavenskoj epizodi Hrvati su bili unajvećma negativci, barem kad se pogleda iz kuta „pobjednika“, odnosno onoga koji je povijest bilježio. Komunistički ideolozi su učili od najvećih svjetskih zločinačkih umova i stečeno znanje primjenili u svom diktatorskom okruženju. Najprije je pobijeno što se moglo pobiti, ono što je pobjeglo držalo se pod strogom prismotrom i nije se dopuštao nikakav pluralizam mišljenja. Jest, bili smo liberalniji od Rusije i njezinog rigidnog bloka, ali to što smo mogli otić do Trsta po traperice nije značilo da smo slobodni ljudi. Daleko od toga. Vraćam se na stereotipe. Dakako, snimani su na stotine filmova u kojima se partizanski pokret uzdizao u nebesa. Nijemci su bili glavni zločesti dečki, a uz njih su obavezno išle ustaše i četnici. Koliko su Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Boris Dvornik i ostali filmski prvaci pobili Nijemaca, pravo je čudo da ih danas ima nekoliko desetaka milijuna. Na tim filmovima odgajane su generacije. Svi su navijali za „naše“, pače i onda kad su znali da scene u filmu baš i ne odgovaraju istini. Tako je bilo do raspada SFRJ. Onda su se otvorile neke pipe, pa je procurjelo i ponešto iz tog doba što se desetljećima tajilo, a odnosi se na zločine Titova režima. No, bio je rat i nije se stručna (a ni šira) javnost pozabavila tim prešućivanim događajima. Ostali su partizanski filmovi i Veljko Bulajić. Ostali su Nijemci kao osvjedočeni negativci.

Hrvatska kinematografija nije imala vremena, a izgleda ni motiva, slijediti oprobani recept iz Titova doba, te dramatičnu borbu za stjecanje nezavisnosti i povratak u civilizirani dio svijeta zabilježiti na filmskoj vrpci. Nije snimljena niti jedna bulajićevska epopeja, a imalo se materijala za barem pet. Sad je posve razvidno da neće biti snimljen niti jedan film nalik Sutjesci ili Bitci na Neretvi. Ali zato postoji Angelina Jolie!

Film „U zemlji krvi i meda“  je odličan, glumci također, produkcija ne baš najbolja, ali na zavidnoj razini. Promatrao sam piratsku verziju, znateželjan, kako bih usporedio vlastiti sud o filmu, sa srpskim omalovažavanjem. Jest, Srbi su u pravu: oni su u filmu loši dečki. Vjerojatno su tako reagirali i Nijemci kad su gledali partizanske filmove. Njihovi su komentari morali biti „zar smo samo mi radili zločine?“, „zašto nitko nije prikazao razrušene njemačke gradove?“. Ali, nitko, baš nitko normalan nije mogao nijekati agresorsku i zločinačku ulogu nacističke Njemačke, pa ni sami Nijemci. Srbi se moraju pomiriti s tim da je slika o njima u svijetu upravo onakva kako je prikazala Angelina Jolie u svom novom filmu  i da je bolje prihvatiti tu činjenicu i povijesnu istinu zdravo za gotovo, izvući konzekvence, a onda krenuti drugim, ljepšim putem u budućnost.

Problem je kod Srba što oni ne žele vidjeti ogoljenu istinu, već ju hoće krivotvoriti kako se ne bi promijenila slika o njima kao narodu-žrtvi. Ljubavni zaplet u Angelininome filmu samo je romantična nota u priči koja zorno prikazuje karakter rata kojeg je provodio srpski vojni i politički vrh, a da je bilo puno brutalnijih zločina od onih koje je ovjekovječila Angelina, to znaju preživjeli s Ovčare, Srebrenice i ostalih stratišta.

I tako, dok čekam reakcije nakon sarajevske premijere, čitam očekivane reakcije Nemanje Kusturice i većine srpskih kulturnih djelatnika, koji se nipošto ne odriču politike koja je i stvorila novi stereotip o Srbinu-zločincu. Komu do sada nije bilo jasno da niti četiri katastrofalno izgubljena rata i tisuće ubijenih i unesrećenih ljudi nisu dovoljan razlog za katarzu u Srba, sad može u to biti siguran. Srpska nacija, jednostavno, ne može razmišljati drukčije od svoje elite u posljednjih dvjesto godina, pa i po cijenu biološke opstojnosti. Prihvatili stvarnost ili ne, u narednih XY godina Holywood i ostali filmski centri imat će u raspodjeli uloga Šerbedžiju i još poneke glumce za uloge srpskih ili ruskih časnika, mafijaša ili žbirova, a veći dio svijeta osuđivat će Miloševića i njegovu vojsku na isti način kao što je to činio u XX. stoljeću s Hitlerom i Nijemcima. Iz uloge zločinca, koljača i silovatelja do finog i uglađenoga momka dolazi se prije svega radom na sebi, na izgradnji drukčijih svjetonazora i prihvaćanjem krivnje za sramnu prošlost. Tako su napravili Nijemci i danas uspravno hodaju i mogu pogledati svakoga u oči. Tako su napravili i Hrvati, osudivši ustaški režim i postavivši ga na svoje mjesto. Srbi očito to ne mogu, jer da mogu, ne bi rehabilitirali Dražu Mihajlovića i njegove četnike i ne bi pljuvali po prelijepoj glumici i redateljici.

A film je uistinu dobar i više nego dobar. I potreban.