Njezino veličanstvo - hrvatska putovnica

- Problem s hrvatskim putovnicama traje od 2006. godine kada je Sretko Kalinić zatražio taj dokument u zagrebačkoj policiji koristeći se lažnim podacima. Od tada kontinuirano radimo na tom problemu, ali ne možemo iznositi detalje kako ne bismo ugrozili istragu - rekla je za srbijanski Blic glasnogovornica hrvatskog MUP-a Marina Mandić. Rezultati istrage očekuju se uskoro. Podsjetimo se, kod uhićenih nađene stare putovnice, izdane prije 1. siječnja 2010. godine, nova vrsta putovnica, takozvane biometrijske putovnice, smanjile su mogučnost falsificiranja. Za spomenutu trojku se smatra da su putovnice izrađene u susjednoj Bosni i Hercegovini. Naime, kod uhićenih Petrića, Bojovića i Milisavljevića, koji su uhićeni u Španjolskoj, pronađene su tri hrvatske osobne iskaznice te tri važeće putovnice. Jedna putovnica, izdana 31. prosinca 2008. godine,  glasila je na ime Marijana Barišića, koji je prije četiri godine nestao.

Hrvatski MUP obmanjuje javnost. Hrvatske putovnice dijelile su se šakom i kapom još od uspostave diplomatskih odnosa između RH i ondašnje SRJ ili “krnje Velike Srbije”, dakle od 1996. godine. Maleno konzularno predstavništvo, zapravo ured, u Čakorskoj uličici na Dedinju upamtili su dobro Hrvati iz Zemuna, Beograda, Srijema i Bačke, ali i iz Crne Gore, jer je to bilo mjesto njihova sveopćeg ponižavanja. Da pojasnim. U vrijeme trajanja viznoga režima, vizu za ulazak u RH morali su tražiti (i platiti!) autohtoni Hrvati koji su političkim igrama ostali izvan granica RH, premda na tisućljetnom hrvatskom povijesnom prostoru. Kako bi dokazali svoje hrvatsko podrijetlo, trebalo je predati na uvid službenicima Ureda toliko papira, kao da se radi o kupnji zgrade hrvatskoga Sabora. U istom redu za čekanje na prijam radi dobivanja vize, stojali su i Srbi, unajvećma oni koji su iz Hrvatske došli u Srbiju ili na traktorima, ili na tenkovima, ili na neki drugi način. Jedini hrvatski stijeg koji je vijorio na zgradi Ureda Hrvati su gledali s ljubavlju i poštovanjem, dočim su Srbi glasno pljuvali i po njemu, i po činjenici što moraju od ustaša tražiti vizu za ulazak u “svoju” državu.

Nije najgore to što su Hrvati beskrupulozno provjeravani radi dobivanja vize, nego što su to morali činiti svaki puta kad zatrebaju putovati u Hrvatsku. Naime, vize su bile jednokratne. Kao da nije postojao elektronički sustav koji bi napravio bazu podataka o Hrvatima u Srbiji (i Crnoj Gori), tako da bez ponižavajućeg čekanja mogu dobiti (platiti!) vizu. Kad su se neki od nas odvažili da to prigovore u Uredu, bili su grubo odbijeni uz obrazloženje kako su pred zakonom svi jednaki, te da je RH napokon pravna uređena država.

Jest, kad ne bismo doznali za putovnice koje su dobivali Srbi koji nisu na to imali pravo.

U nekoliko navrata susretao sam se s dečkima koji su bili uposleni u transportnim poduzećima kao vozači kamiona ili autobusa. Njihovi šefovi su im “sredili” da dobiju hrvatske putovnice, kako bi mogli voziti diljem Europe. Ova spoznaja boljela je i još uvijek boli svakoga srijemskog Hrvata. Molili smo i pisali da nam se olakša ionako težak položaj barem preko lakšeg dobivanja putovnica, ali bez uspjeha. “Ne smijemo diskriminirati ostale srpske državljane”, bio je odgovor. A srce nas je boljelo dok smo gledali kako srpske cajke preko reda ulaze u Ured po vizu, dok mi, Hrvati, mrznemo čekajući posve neizvestan ishod naše zamolbe.

Još od toga doba, dakle od 1996. godine,  poznavali smo mnoge Srbe koji su do hrvatske putovnice došli na nepoznat način i putovali s njom po svijetu. Ako i nije umiješana hrvatska diplomacija u ovaj kriminalni posao, onda je svakako bilo lako provjeriti na koji način su putovnice krivotvorene. Sad se netko sjetio, kad srpski kriminalci jedan drugoga cinkare, da provjeri otkuda im putovnice. Još se nitko ne sjeća da provjeri kupnju stanova i kuća po Hrvatskoj od strane istih tih kriminalaca, budući je Hrvatska bila za njih sigurna kuća.

O ovoj pojavi masovne “podjele” hrvatskih putovnica već je pisano na ovom blogu, ima tome već nekoliko godina, tako da nije novost. A odnos naspram vlastitih sunarodnjaka je,  u najmanju ruku, sramotan i nedopustiv. Navest ću primjer Njemačke. Oni su, nakon pada Miloševića, pozvali sve etničke Nijemce koji žive u Srbiji da se jave u veleposlanstvo s dokazom o pripadnosti njemačkome narodu. U vrlo kratkom roku svi su dobili njemačke putovnice i ponude za školskim stipendijama ili zaposlenjem u Njemačkoj. To se zove materinski odnos države prema svojim sunarodnjacima.

Još nešto. Nikada neću oprostiti hrvatskom vodstvu što jedan konzulat nije na području Srijema, odnosno konkretno u Zemunu, iako smo mi Hrvati to žarko željeli i predlagali. Onaj u Subotici je OK, ondje živi polovica Hrvata. Druga polovica živi u Novom Sadu i Srijemu i sva je logika da konzulat bude u Zemunu. Nema niti jednoga razloga da to ne bude ondje. Ipak, hrvatska država ga je smjestila na nepristupačno Dedinje, tako da dolazak do njega bude maksimalno otežan. A toliko bi nam značilo da svakoga dana prolazimo pokraj hrvatskoga stijega!