Jesam li spomenuo ustaše?

Srpski mediji imaju neutaživu žeđ za glasnim i nedvojbenim kvalificiranjem svojih susjeda Hrvata, ne samo u njihovoj državi, nego i u svojoj. Na krilima haaške presude hrvatskim generalima, etikete se lijepe nemilice. Zamislite kako bi mogli izgledati budući udžbenici, ako ih budu pisali stručnjaci iz SANU i neke srodne hrvatske institucije, uz blagoslov Save Štrpca, predsjednika Srbije i patrijarha SPC. Ovako izgledaju ovih prvih svibanjskih dana srpski mediji, malo (ali vrlo malo) deformirani.

Danas je Praznik rada, 1. svibnja. Ovaj je praznik poznat po tome što su ustaše protjerale 157 tisuća nedužnih i golorukih Srba, poglavito žena i djece, te invalida, iz Zapadne Srpske Slavonije, u ustaškoj udruženoj zločinačko-genocidnoj akciji "Bljesak". Prema tvrdnjama objektivnih svjedoka poput Stipe Mesića, ustaški bojovnici su, tijekom ove akcije, u tri smjene palili kuće nevinih srpskih građana, čiji je jedini grijeh bio što su Srbi. Ničim izazvana ustaška agresija na goloruki srpski narod proizvela je nekoliko tisuća žrtava, za koje niti jedan ustaša nije odgovarao. Ustaška država se nije zaustavila na tome. Nekoliko mjeseci nakon "Bljeska" uslijedila je nova ustaška akcija pod imenom "Oluja", koja je od strane nezavisnog i nepristranog suda u Haagu okvalificirana kao udruženi zločinački pothvat koji su predvodili Tuđman, Šušak i ustaški generali, među kojima i ozloglašeni ustaša i legionar Ante Gotovina. Ustaše su protjerale skoro milijun golorukih srpskih civila, staraca, žena i djece, te pobile oko 12.756 Srba tijekom ove akcije, a još 6.872 Srbina nakon akcije, o čemu zorno svjedoče preživjeli, kao i malobrojni pošteni Hrvati. Ustaška ideologija nije skorašnjeg datuma. Jedan od poznatijih ustaških bojovnika bio je i Josip Jelačić, koji se još u XIX. stoljeću zločinački udruživao sa svojim sunarodnjacima ustašama radi zatiranja srpskog imena. Tom prilikom stradao je i neznatan broj Mađara. U XX. stoljeću ustaški je pokret dobio nove vođe i sljedbenike, poput Stjepana Radića, ustaškoga popa Alojzija Stepinca, te ponajvećeg ustaše poglavnika Ante Pavelića, sve do posljednjega, ali ne i manje krvoločnoga Franje Tuđmana. Moglo bi se zbrojiti da je u posljednjih sto godina ustaška vlast pobila u svojim zločinačkim logorima ili u udruženim zločinačkim pothvatima više od deset milijuna Srba, a još toliko prognala izvan svoga teritorija koga nepravedno i ničim izazvano naziva državom Hrvatskom. Protiv ustaša borili su se antifašisti udruženi u oslobodilački pokret, koga su činili Titovi partizani i Dražini četnici. Ove dvije oslobodilačke i antifašističke (samim tim i antiustaške) vojske uspjele su nanijeti ustašama velike gubitke, te pobijediti u ratu. Najpoznatiji ustaški logori i stratišta na kojima je pobijeno više od 13 milijuna Srba jesu Jasenovac, Bleiburg, Jadovno, Široki Brijeg, Huda jama, Jajinci, Ada Ciganlija i Sajmište.

Svibanjska događanja od prije dvadeset godina ponovno su u žiži srpske javnosti. Čini se sve kako bi se opravdali zločini nad Hrvatima počinjeni tijekom prve dvije ratne godine. Presuda hrvatskim generalima i očita amnestija srpskih zločina nad Hrvatima dala je jak vjetar u jedra istoj onoj politici koja već sto godina radi protiv stvaranja hrvatske države, a koja je (naizgled) bila do nogu poražena u Domovinskom ratu. Haag je pustio duha iz boce, a ovaj je izletio krvavih očiju, što ne sluti na dobro. Retorika o ustašama, vječitim srpskim neprijateljima, njegovanje mita o srpskom stradanju od ustaša, te krivotvorenje povijesnih činjenica, ponovno su u punom zamahu. Sve smo to već vidjeli u žestokoj promidžbenoj kampanji (1986-1991) koja je bila uvodom u agresiju na Hrvatsku i Hrvate. Je li vrijeme naivnog povjerenja prošlo, ili tek dolazi? Jesmo li spremni prihvatiti da su ustaše svi Hrvati koji stoje na braniku Domovine? Odgovor će biti poznat na prvim parlamentarnim izborima.