13 svibnja 2011

Zvone Boban

Svibanj 1990. godine započeo je proslavom praznika (ne)rada, uz janjce, odojke, roštilj i alkohol koje je tradicionalna buntovna radnička klasa ondašnje Jugoslavije trošila nemilice. Imao sam još neki dan godišnjeg odmora, pa sam ga htio spojiti s neradnim danima, no nije mi se posrećilo. Direktor poduzeća poduzeo je mjere da me u lijenčarenju spriječi. No, dobro, ostat ću doma. Ljeto je ionako već blizu, a onda - zbogom žohari!
Nedjelja, 13. svibnja 1990. godine bila bi ista kao i mnoge prije nje, da se nije dogodila nogometna utakmica između Dinama i Zvezde u Maksimiru. Država u rasulu, Milošević nasilno promijenio Ustav, na pomolu su višestranački izbori, a u zraku se mogla osjetiti ogromna količina prijetećeg zla. Zvezdini huligani imali su zadaću demolirati Dinamov stadion, narugati se Hrvatima, bahatiti se svjesni da će iza njih stati moćna vojna, policijska i obavještajna mašinerija, koja je već odabrala novoga vožda. Zadaća bi bila u cijelosti ispunjena da nije bilo jednoga čovjeka, Zvonimira Bobana, Dinamova kapetana.
Možda je i u tim trenucima izgledalo budalasto njegovo nesportsko ponašanje, ali netko je morao stati na stanu pravednika, u ovom slučaju, hrvatskih navijača. Milicija je počela tući BBB, dopuštajući divljanje Arkanovih huligana. Ništa novoga u Hrvatskoj. Vlast je i onda, kao i danas, protuhrvatska, s time što je u onakvoj državi to bilo "normalno". Zvone Boban je, riskirajući sportsku karijeru, zaštitio navijače u onoj mjeri u kojoj mu je to bilo moguće. Drugi nisu učinili ništa.
Istoga ljeta, zapriječene su hrvatske ceste balvanima. Pet godina kasnije, Oluja je otpuhala drvosječe. Još pet godina kasnije, drvosječe su kupili nove pile i jedva čekaju da ih upotrijebe. Čeka se samo povoljan trenutak.

Al' čeka i Zvone Boban!

Prije neki dan, u Beogradu je zamalo odigrana utakmica finala Kupa Srbije u nogometu. Zamalo, budući su nogometaši Vojvodine iz Novoga Sada prije kraja napustili teren, ogorčeni tendencioznim suđenjem i vrijeđanjem igrača Partizana koji su ih zvali "pola Mađar-pola ustaša". Uslijedila je žestoka reakcija uprave kluba i dijela novosadske javnosti. Netko se dosjetio, pa usporedio ovu utakmicu s onom iz 1990. godine. Nije dobra usporedba. U Novom Sadu nema ustaša, pa skoro ni Mađara, grad je naseljen tisućama pridošlica iz krajeva koji su trebali postati dijelom Velike Srbije (a nisu), pa je njegova kulturna fizionomija u cijelini promijenjena. Stadion Vojvodine nosi naziv "Karađorđe", što samo potvrđuje konstataciju da od multikulturalizma u Novom Sadu (a i većem dijelu bivše jugoslavenske federalne jedinice Vojvodine) nema niti "M". Uostalom, o tome su se već izjasnili i zastupnici velikih nacija, poput Engleza ili Nijemaca, svojom potvrdom da je multikulturalizam neuspjeli projekt. Dakle, vrijeđati dečke iz Vojvodine da su "pola Mađari-pola ustaše" u najmanju je ruku pogrešno, ali za njih dovoljno uvrjedljivo. Zaboga, bolje da su im vikali da su pedofili, lupeži, stoka,... samo ne Mađari i ustaše.
Nema dana da u Srbiji netko ne priziva ustaše. Na koncu će ih i dozvati!

Započela je oštra polemika na forumima. U pravu su oni koji vele da je šovinizam (koji za tren oka preraste u fašizam) temeljni problem Srbije, te da ga ratni porazi, gubitak Kosova i ekonomsko beznađe kod mladih ljudi samo pojačava. Na žalost, nema vidljivog znaka da će se nešto promijeniti u svijesti prosječnog Srbina-mitomana. On i dalje vjeruje u superiornost svoje nacije, u vječitu ugroženost od susjeda, a onda redom Vatikana, Amerike i ostalog nepravoslavnog svijeta. Rješenje vidi u nasilju i vječitom izazivanju sukoba. Ako nema Hrvata, dobri su i Novosađani.

Al' uvijek se nađe neki Zvone Boban!

1 komentar:

bikarajug2 kaže...

Dobra ova oba teksta, ali posebno mi je zanimljivo bilo čitati i informirati se o onim tragičnim događajima iz Slankamena. ;)