Zločinački pothvat u Slankamenu

Na današnji dan, 1.svibnja 1991. godine, u lijepom srijemskom mjestu Novi Slankamen, dogodio se prvi ozbiljni incident u kome su žrtve bili srijemski Hrvati. Za slabo ili nikako obavještene, navest ću samo nekoliko činjenica koje ovaj incident objektivno opisuju.
U ovom mjestu većinu stanovništva činili su Hrvati, oko 70%. Osim što su bili organizirani oko katoličke župe (o kojoj pisani dokumenti sežu u XI. stoljeće) slankamenski su Hrvati imali i kulturnu udrugu osnovanu još u XIX. stoljeću, a formalno utemeljenu 3. kolovoza 1902. godine, koja je svima bila poznata kao Hrvatski dom. Imala je ona svojih uspona i padova, osobito u vrijeme komunizma, ali preživjela je i činila temelj opstojnosti hrvatskog puka ne samo u ovom mjestu, nego diljem Srijema. Nema Hrvata (ali ni Srbina) koji nije čuo za jedini preživjeli Hrvatski dom u Srijemu. No, on nije bio ustanova zatvorenoga tipa, o čemu mogu posvjedočiti desetci ne-Hrvata koji su aktivno sudjelovali u raznim odjelima, od dramskog do folklornog. Desetljećima unatrag, na zgradi Hrvatskoga doma, u vrijeme državnih praznika, vijorile su dva barjaka: državni (jugoslavenski) i hrvatski (SR Hrvatska). Poslije demokratskih promjena u Hrvatskoj i promjene državnih obilježja, slankamenski su Hrvati na svom Domu izvjesili novi hrvatski barjak. To je bio povod da ih se medijski sotonizira i pokrene čitav državni stroj kako bi se ovo "ustaško" gnijezdo uništilo. Tog je dana, 1. svibnja 1991. godine, policija skinula hrvatski barjak s Hrvatskog doma. No, Hrvati se nisu dali, te su ga ponovno izvjesili. Reagirala je policija, prepilila barjak, te započela teror nad slankamenskim Hrvatima, čiji je ishod trajno raseljavanje većine hrvatskog pučanstva iz ovoga mjesta. To je bila inicijalna kapsla i za cijeli Srijem, iz kojeg je od toga dana do konca 1993. godine, odselilo cca 30 tisuća Hrvata.
Je li tko spomenuo udruženi zločinački pothvat?
Vrlo brzo, sa Hrvatskoga doma u Novom Slankamenu uklonjen je u natpis. U tom anticivilizacijskom i fašističkom činu izravno su sudjelovali dvojica mještana, Jovica Ješić i Jovica Novaković, uz odobravanje većine domaćih Srba. Nek se znadu njihova imena. Povijest će ih već staviti na mjesto koje zaslužuju, ako već pravosuđe neće.
Dvadeset godina je prošlo od događaja kojega sam opisao. U međuvremenu, dogodilo se nekoliko znakovitih događaja. Nakon pada Miloševića, mala skupina preostalih slankamenskih Hrvata uspjeva povratiti upravu nad zgradom koja se nekoć zvala Hrvatskim domom, ali ju zatiče praznu, opljačkanu i totalno devastiranu. Uspjeva i organizirati proslavu stote obljetnice osnutka, koju su bezuspješno pokušali spriječiti fašističke organizacije u Srbiji, u suradnji s domaćim Srbima i novopridošlim Srbima iz Hrvatske. Upravo taj događaj bio je signal za srpsku vlast da se definitivno obračuna s ostatkom ostatka Hrvata u Slankamenu. Pronađeni su "pošteni" Hrvati koji su maknuli vodstvo koje je ponovno pokrenulo Hrvatski dom, te učinilo sve da Hrvatski dom postane samo jedna oronula zgrada u kojoj nema nikakvih kulturnih događanja. Nekoliko "poštenih" Hrvata koristi je u svoje privatne svrhe, ali zato dobivaju znatna financijska sredstva, podjednako iz Srbije i Hrvatske.
Danas je jubilej tragičnih slankamenskih događanja. "Pošteni Hrvati" nisu se udostojili čak niti otvoriti Hrvatski dom na današnji dan, a kamoli upriličiti nekakvu manifestaciju koja bi imala zadaću sačuvati od zaborava ovaj vrlo važan događaj u povijesti srijemskih Hrvata. Današnje vođe Hrvatskoga doma bili su aktivni sudionici Domovinskoga rata, ali na srpskoj strani. Njihova je uloga bila značajna u "oslobađanju" Vukovara i agresiji na Osijek, ali i na zatiranju svakog traga hrvatske opstojnosti u ovome mjestu. Etničko čišćenje u Slankamenu i cijelome Srijemu bilo je provedeno organizirano, sustavno, uz znanje državnih organa, u to nema nikakve sumnje, puno prije opsade i uništenja Vukovara. Ipak, kako se čini, to se nikada neće kvalificirati kao udruženi zločinački pothvat. A to je jedina ispravna kvalifikacija.
Dragi Slankamenci, razasuti diljem Lijepe Naše i svijeta, čestitam vam što ste preživjeli. Njegujte uspomenu na vaš Slankamen, jer se uistinu imate čime dičiti. U vrijeme dok ste u njemu živjeli, Slankamen je bio i hrvatski i lijep. Danas nije niti sjena, no to i sami znate. Zamjeram vam jedino to što ste tako malo spremni učiniti da se istina o vašem stradanju čuje dalje od vašeg novoga mjesta boravka, što nemate svoga Savu Štrbca. Samozatajnost, skromnost i predanost materijalnim stvarima dugoročno ne donosi korist. Ako to do sada niste i sami uvidjeli, neće vam koristiti niti ovaj post.