300 godina !!

Kad se za neku osobu može reći da je starosjedilac, domaći, svoj na svome ili kako se već u nekim područjima kaže? Koliko se generacija treba roditi da bi takva obitelj za sebe mogla reći kako je autohtona? Neka ova pitanja budu uvod u priču koju želim ispripovjediti mojim vjernim čitateljima.

Godina je 1711. Samo nekoliko godina nakon glasovite Bitke kod Slankamena u kojoj je naša kršćanska vojska do nogu potukla Turke, jedan mladi vojnik dobiva namještenje u Petrovaradinu. Mladac je rodom iz Hercegovine, zavojačen u Austriji, odgojen u hrvatskom duhu, a svoju budućnost svezuje uz vojničku službu. Premještaj u Srijem, područje odlučne obrane od Osmanlija, doživljava kao promaknuće, a budući da mu je bila tek dvadeseta, bio je željan bitaka i dokazivanja. Ubrzo dobiva priliku. U 1716. godini odigrala se još jedna bitka s Turcima, baš kod Petrovaradina, koju austrougarska vojska, pod vodstvom Eugena Savojskog (vidi sliku) veličanstveno dobiva i od toga doba Srijem štuje i slavi svoju Tekijsku Sniježnu Gospu, jer je upravo 5. kolovoza ostvarena pobjeda uz Njezinu pomoć.
Mladi vojnik biva lakše ranjen, te ponosno sudjeluje u oslobađanju Beograda. Do konca 1718. godine, Austrougarska je pod svojom vlašću imala dijelove Srbije sjeverno od Zapadne Morave i Banat.

Hrvatski vojnik, o kome govorim, moj je (...)djed Josip.

Dobiva namještenje u Zemunu, ženi se i dobiva petero sinova. Turska je povratila Beograd, ali je Zemun ostao razvijeni pogranični grad, u kome su cvjetale trgovina i obrt. Od petorice sinova, samo je jedan ostao u rodnome gradu, dok su se ostala četvorica razasula po okolici, ali ne dalje od Srijema. Nisam detaljno istražio što se dalje s njima događalo, osim za jednoga, onoga čiji sam izravni potomak. Točnije, ja sam 14. generacija mog djeda Josipa i živim u istom mjestu. Smijem li onda za sebe reći da sam svoj na svome?

Kako ćete mi vjerovati da su ovi podaci točni? Ni ne morate. Meni je dovoljno što sam do njih došao nakon ozbiljne istrage, a na svu sreću Katolička crkva je uvijek imala dovoljno pismenih svećenika koji su bilježili sve podatke o svojim župljanima. Dakle, to su izvori.

Ove godine, dakle, baš 5.kolovoza, kanim obilježiti, odnosno proslaviti 300. obljetnicu dolaska moje obitelji u Srijem. Skromno, u krugu obitelji, nakon hodočašća na Tekije, uz svečani ručak i nazočnost 15. generacije, moje djece. Ponosim se time, premda država u kojoj se moj zavičaj trenutno nalazi, ne voli niti čuti da bi neki Hrvat mogao ovdje biti starosjedilac. Uvriježeno je mišljenje da nas je ovdje naselio Pavelić u vrijeme NDH. Pa, ako netko i tako misli, ovaj će ga post barem natjerati na razmišljanje ili privatno istraživanje.

Vrlo sam ponosan na svoje pređe! Bilo je među njima vojnika, umjetnika, liječnika, obrtnika, poljodjelaca i svi su dali svoj osobni doprinos razvitku rodnoga kraja. Htio sam s vama, dragi čitatelji, podijeliti svoju radost, ne samo zbog jubileja, nego zbog činjenice da su svih 15 generacija ove grane moje obitelji bili Hrvati. Uvijek i danas. Unatoč svemu.

Lijep pozdrav i hvala na čestitkama!