Orlovi tupih kandži

Nogomet je uistinu planetarno ludilo! Stotine milijuna ljudi diljem svijeta grčevito gleda na TV-u svoje ljubimce, teško preživljavaju poraze, ali zato euforično slave pobjede. Kruha i igara, pokazalo se, najbolja je metoda za vladanje masama, pa iako to sve znamo i dalje nasjedamo i prihvaćamo da nas nogomet periodično posjedne kao niti jedna poznata ideologija.

Poput većine Hrvata, volim gledati nogomet, a osobito svjetska i europska prvenstva. Budući živim u Srbiji u kojoj se na poseban način odnose prema svemu hrvatskom (pa i nogometu), prisiljen sam gutati razne komentare koji često znaju biti vrlo vulgarni, pa tako i ovoga puta kad naša repka nije uspjela otići u JAR. Vickasti Srbi vole se rugati Hrvatima, pa je tako nedavno glavni vic bio ovaj:

Kakva je razlika između fudbalera i nogometaša? Velika: nogometaši ne idu u JAR!

Jezički čistunci među Srbima ne prestaju se rugati hrvatskome jeziku, pa im je tako smiješan izraz "nogomet", ali nije "rukomet". Nadalje, rodna podjela također se izvrće ruganju, pa je tako smiješno govoriti "voditeljica", ili "profesorica", ali i dalje u srpskim školama djecu uče učiteljice, a ne učiteljke i tako dalje. Dakle, htio sam reći da je odlazak Srbije na Svjetsko prvenstvo u JAR doživljeno kao planetarna pobjeda.

Od službene nezavisnosti Srbije, koju joj je "podarila" Crna Gora 2006. godine, ovo je prvi puta da Srbija sudjeluje na nekom nogometnom prvenstvu. Doduše, Srbi prisvajaju sve što im odgovara, pa su tako do sada sudjelovali na deset svjetskih prvenstava. To je politička poruka koja govori da je Jugoslavija, zapravo, bila Velika Srbija. To bi se kod Srba moglo nazvati kroničnom krizom identiteta: najprije niječu da je bilo rata, onda priznaju da je bilo, ali da nisu sudjelovali u njemu, zatim da su sudjelovali, ali da je to bio građanski rat, da bi radi Ejupa Ganića priznali kako su Srbija i BiH bile dvije države u ratu! Ostavimo politiku po strani. Srpski su nogometaši posebno naglasili kako će tek sada zaigrati najbolje što znaju pod srpskim stijegom i uz srpsku himnu. Procjene i ankete govore da će Srbija do polufinala, a onda... Uz malo sreće, mogli bi biti i prvaci svijeta! Kad je već javnost pripremljena za takav scenarij, u većim gradovima organizira se masovno gledanje utakmica uz alkohol, pljeskavice i trubače. Ali, već na prvoj stepenici do vrha, srpski su orlovi polomili i nokte i kljunove, a trubači ostali bez honorara.

Šok nakon poraza od Gane trajao je samo jedan dan, u kome su se novinarska pera i "stručni" analitičari utrkivali u osudama suca, utjecaja klime i čega sve ne kako bi opravdali loš orlovski početak. Ne smijem niti pomisliti što bi se dogodilo da su Srbi pobijedili! Ovako, nakon proplakane noći, svanuo je dan u kome se najavljuje posve drukčija taktika protiv Nijemaca. Srbi, vele stručnjaci, bolje igraju kad imaju nadmoćnijeg protivnika, a Njemačka je pravi izazov. Nema većega zadovoljstva za sveopću srpsku stvar, nego pobijediti Nijemce ili Hrvate u bilo čemu! Zato se treba opskrbiti s novim bocama piva za 18. lipnja, kad će se napokon znati tko će biti novi prvaci svijeta u nogometu: Srbi ili netko drugi. Ionako je srpski orao s državnoga grba puno ljepši od njemačkoga koji je sav onako... poput raščupane kokoši (objašnjenje jednog od mojih susjeda).

Još se sjećam kako su navijači protestirali dok je službena himna bila Hej, Slaveni. Sad svi pjevaju Bože, pravde, pokazuju tri prsta, a đeneral Draža omiljeni je lik među veselim navijačima. Pred samu utakmicu sa Ganom, prolazio sam pokraj jednog beogradskog restorana u kome su sjedili pijani dečki. Veličanstveno! Draža, Đurđevdan, Mjesečina, Kalašnjikov (ima li još nešto od Bregovića što sam zaboravio?), Jelen i ostala piva... Tijekom tekme, sve su se češće čule psovke na račun pojedinih igrača i izbornika, a na kraju...

No, dobro, možda će netko pomisliti da je nama Hrvatima krivo što su Srbi uspjeli otići u JAR, a mi nismo. Točno! Nitko ne bi bio sretniji od mene da mogu gledat naše kockice na tribinama. Ovako, ostajem doma navijati za onu repku koja mi se, nakon prvih utakmica najviše dopadne, a to svakako nije Srbija. Nekako su mi ostali u sjećanju ti orlovi... u vrlo lošem sjećanju... Ma, zapravo, ne sviđa mi se njihov pristup igri. Osim toga, ne možemo Miljenko Jergović i ja navijati za istu repku!

Svejedno, ipak se radi o športu, tu ne bi trebalo biti politike niti šovinizma, ali ne dao Bog da Srbi postanu svjetski prvaci u nogometu! Tko bi to mogao slušati narednih sto godina!? Pol godine bi tulili o Jasenovcu, svjetskoj uroti protiv Srba i o četničkom antifašizmu, a drugu polovicu godine o tome kako su svjetski prvaci u nogometu i da je Kosovo Srbija. Nepodnošljivo!

Ne bojte se. Ako ste gledali kako su Nijemci odigrali prvu tekmu protiv Australaca, sve vam je jasno. Ako ipak vjerujete u snagu srpskih orlova, brzo izvadite novce iz banke i u prvu kladionicu.