Ništa nije kao prije

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i đakovačko-osječki nadbiskup msgr. Marin Srakić naglasio je u nedjelju u Osijeku kako je ''uskrsnuće Isusa Krista središnja, sastavna i odlučna činjenica naše vjere, odnosno našeg kršćanskog bića, pa i same Crkve''.
Predvodeći uskrsno euharistijsko slavlje u osječkoj konkatedrali Sv. Petra i Pavla msgr. Srakić u svojoj je propovijedi istaknuo kako je svojim uskrsnućem Isus ljudima navijestio mir božanskoga života te da bez njegova uskrsnuća ''ne bi bilo naše kršćanske vjere, niti crkve'', dodavši kako se ne radi o nečemu što je rubno ili nevažno, nego o samoj sudbini našega života.
Kako onda u srcu ne osjetiti gorčinu kad vidimo kako za tolike kršćane ovaj blagdan nema više onu glavnu važnost i središnje mjesto koje mu nužno pripada, na temelju životnoga odnosa, koji postoji između Isusova uskrsnuća i kršćanske vjere, zapitao je nadbiskup Srakić. Dodao je kako je danas ''više nego ikad'' potrebno učvrstiti uvjerenje da je ovaj blagdan ''u središtu naše vjere, kako bismo je mogli odlučno izraziti u životu crkve i kršćanina''. (dalje.com)


Pročitavši nekoliko puta nadbiskupovu izjavu, odlučio sam ju pribilježiti i nikako ne propustiti njezino komentiranje. Isti taj nadbiskup sjeo je u stolac đakovačkog i srijemskog biskupa (dok je postojala biskupija pod tim imenom do 2008.) umjesto Ćirila Kosa. Dragi Ćiro, čovjek iz naroda i za narod, koga smo mi Srijemci upamtili po tome što je službovao u Mitrovici, u kojoj je bio i žrtvom komunističkoga terora, znao je izreći one misli koje su mučile prostoga čovjeka, zauzimajući se za njega u vremenima kad je život vrijedio 1 dinar, pa u vrijeme rata u Slavoniji kad je puščano zrno vrijedilo 1 kunu. Nije bilo lako prošetati preko đakovačkoga trga i sam otići na pregovore sa srpskim vojnim zapovjednicima. Dapače, to je mogao napraviti samo čovjek koji je potpuno spreman položiti svoj život za druge.


Njegova nasljednika, msgr. Srakića, poznam kao strogoga profesora koji se ne zna nasmiješiti, koga je teško zamisliti kako sjedi u autu manjem od Audija, a za čijeg je biskupovanja Srijem bespovratno pušten niz vodu. Za njegovih posjeta Srijemu, nikad nije izgovorio niti jednu riječ koju narod može razumjeti, već su mu propovijedi bile poput profesorskih predavanja. Naravno, morale su biti i politički ispravne, kako si ne bi navlačio na vrat srpske vlasti. A Narod, tj. mi, gledali smo u njega i osluškivali riječi potpore i ohrabrenja. Umjesto toga, dobivali smo dosadna teološka predavanja. Držim da je Srakić posljednja osoba iz Crkve koja smije izraziti svoju ogorčenost nedoličnom proslavom Uskrsa. Ako je zadaća Crkve očuvanje vjere kod povjerenog stada, ona tu zadaću često nije izvršavala, nego je samo učvršćivala svoj strateški geopolitički položaj. Ako je tako, a teško da me netko može uvjeriti u suprotno, onda je besmislena priča o gorčini koja se osjeća zbog toga što Uskrs više nema onu važnost koju bi trebao imati. Kršćanska vjera je i inače na velikoj kušnji. Tradicionalne vrijednosti pokleknule su pred surovim zahtjevima okruženja, te više nema ni govora o stereotipu "praktičnoga vjernika-katolika" kakvog smo poznavali do pada komunizma. To su unajvećma bile osobe koje nisu obnašale visoke dužnosti u društvu, najčešće su živjeli na selu i odgojili djecu u bogobojažljivim uvjetima. Oni koji u tome nisu uspjeli, ugurali su djecu u SKJ i danas spokojno gledaju kako su uspjeli u životu. Svećenici su ovisili dobrim dijelom o materijalnim prilozima svojih župljana, te su bile na cijeni bogate župe u Srijemu ili Slavoniji i ondje je župnik mogao voziti kakvoga Peugeota ili Opela. Dakako, nije se obrađivala zemlja na Veliki Petak, niti na Uskrsni ponedjeljak, Grob su čuvala djeca, vatrogasci, poljodjelci,... Surovi liberalni kapitalizam lupeškoga tipa donio je nove "vrijednosti", a vjernik bi ispao budala ako ih ne bi prihvatio, premda su u suprotnosti s njegovim svjetonazorima, osobito ako se radi o starijim osobama. I tako, dućani rade neprekidno, mnogi i danas na Uskrs, a o masovnoj posvećenosti njegovanju uspomene na sam čin uskrsnuća, temelj kršćanske vjere, nema niti govora. Jednako kao i Božić, obilježavanje se svelo na folklornu proslavu, bez dubine, ali ne zato što je ne bi moglo biti, nego su primjeri iz okruženja surovi. Uzmite jadnika koji radi u PIK Zemun (aktualna afera u Srbiji), koji godinu dana radi bez plaće, a onda mu za Uskrs njegov duhovni vođa poruči kako je ogorčen što nije osjetio dubinu poruke uskrsloga Krista. A on, bez novaca, bez perspektive, ostaje i bez vjere, jer predugo nosi Križ i umoran je od nošenja. Još kad pokraj prazne trpeze vidi kako biskup sjeda u Audija...


Ako Crkva nije spremna podijeliti sudbinu svog naroda, ako neće podmetnuti rame pod njegov križ, onda ponajmanje ima prava kritizirati i inzistirati na vjerničkoj odanosti. Nije vjernik nepismena budala, niti bezosjećajan čovjek, pa da ne razumije surovost suvremenog načina življenja. Jer, ako će raditi na svojoj duhovnosti, na izgrađivanju čvrste vjere, neće imati čime platiti struju, plin i kredit, dobit će otkaz, a onda mu ni cijela HBK neće pomoći. Lakše je bilo u komunizmu, na žalost, biti vjernik, barem u materijalnim stvarima. Pa, kad već ništa nije kao prije i Crkva se mora mijenjati. Imao sam goste iz Njemačke ovoga Uskrsa. Katolici. Vele da kod njih više nema klasične ispovijedi, nego prije mise postoji vrijeme određeno za "nutarnju ispovijed grijeha", nakon čega se može pristupiti Svetoj Pričesti. Ako je to točno, ako je isključena obaveza javne ispovijedi pred svećenikom, onda su katolici u Njemačkoj promijenili bit crkvenoga djelovanja. Vjerujem da će se tim putem morati ići, jer inzistirati na tradiciji, na još dogmatskijim svjetonazorima, na odricanju od materijalnih dobara uz istodobno korištenje najboljih laptopova, mobitela i Audija i kod nepismenih bi proizvelo otpor. Nisu vjernici toliko gluhi i slijepi da ne znaju za svećeničke žene, za malverzacije s novcem i za mnoge druge makinacije radi kojih ispovijed na stari način doista nema smisla.


Podsjetio sam se vica iz vremena Milke Planinc. Došla Milka (predsjednica Titove Vlade) u jednu tvornicu i zaputila se u radnički restoran vidjeti što radnici jedu u vrijeme ekonomske krize (koja izgleda nikada ovdje nije niti prestajala). Jednome je sugerirala da umjesto tri komada kruha, pojede samo jedan radi štednje. Drugome je savjetovala da veliki komad špeka podijeli s kolegom. A trećega je upitala: "Što to jedeš, druže?" Ovaj odgovori: "Mažem drek na kruh." A Milka će: "Maži tanje, druže."