30 siječnja 2010

Ljepoti je ime - novac

Kad se samo sjetim mojih teenagerskih godina! Školovanje na prvome mjestu, zabava na jakom drugom, a putovanja na solidnom trećem. Moji prijatelji i većina poznanika slušali su rock ili pop glazbu, a nekoliko loosera potajno je slušalo narodnjake, no takvi nisu mogli nametnuti svoj image na tulumima koje smo često znali organizirati. Trebalo je imati novca, bilo je nekih koji su ga imali više nego većina, ali svakako je teško bilo za kratko vrijeme zaraditi (ili nakrasti) hrpu novca. Dakako, bilo je korupcije, ali puno manje nego danas. I to se zvalo socijalizam.
Moja prijateljica iz škole, iz razreda, udala se vrlo brzo nakon završene gimnazije, ne ispunivši želju roditeljima da kao jedina kćer završi i studij. Udala se za Branka, tipa koji je sve mogao u životu imati, samo ne moju prijateljicu. Dva svijeta. Čovjek je radio kao magacioner u osrednjoj trgovinskoj tvrtki, dakle imao je nešto više od osnovne škole. Susretao sam često svoju prijateljicu, živjela je preskromno, požalila je tisuću puta zbog pogrešne ženidbe, ali trpjela je, budući je to bila samo njezina odluka. Dok je trajao rat (91-95, da ne bude zabune), nisam je vidio niti jednom. Zabavio sam se svojim problemima, te sam potpuno ispustio iz vida svoju (dobru) školsku prijateljicu. Susreli smo se negdje 97 ili 98. godine u gradu. Pozvala me na kavu, ali ne u restoran, nego kod nje doma. Prihvatio sam, naravno.
Malo je reći da su mi sline krenule niz bradu kad sam ugledao u kakvom zdanju živi moja prijateljica. Kuća je (ako je to uopće naziv za tu vrstu građevine) bila izgrađena u elitnom dijelu Zemuna, pokraj Dunava, i po mojoj procjeni imala je više od tisuću četvornih metara stambenog prostora na placu od najmanje dvije tisuće. Dakako, sve je bilo na mjestu: i bazen, i tri garaže za isto toliko auta, i... Ma, sve! Branko nije bio doma, te smo mogli otvoreno razgovarati. Čitavo bogatstvo potječe iz rata, dakle on je bio uključen u lanac preprodaje ukradene robe, pa kad se dođe do prvoga milijuna, onda te svi cijene i sva su ti vrata otvorena.
Drugi primjer.
U mojoj ulici, skoro u susjedstvu, živi skromna obitelj. Jedini sin nije bio dobar učenik, te je jedva svršio za mesara. Tečaj, što li. Skoro da mi je bilo i žao dečka, budući mi se činio dobrim i poštenim, dok nije jednoga dana dovezao novoga Audija. Jedva ga je uparkirao u dvorištu. Mater mu se sada hvali kako sin ima dobar posao, kako ga šef voli i kako su njihovi materijalni problemi rješeni. No, nije samo auto upao u oči (premda priznajem da jest). Kupio je Stevo i motor (veliki, pravi, Hondu), laptop od skoro tisuću eura, a krpice koje je nosio na sebi i zlatni lanac odavali su vrlo uspješnog mladog čovjeka.
Kad ne bismo znali o komu se radi!
Stevo je uplovio u kriminalne vode, a to se dobro plaća i osigurava visoko mjesto na nekom od splavova. Dok te ne uhvate, ili postaneš nekomu smetnja.

Vratimo se priči s početka. Današnji teenageri nemaju iste moralne i društvene vrijednosti, zapravo uopće ih ni nemaju - osim jedne: novca. Možda je najtočniju definiciju uspješnog muškarca dala Marijana Matteus, bivša supruga glasovitoga njemačkog nogometaša i trenera: "Volim moćne muškarce, a to znači bogate. A čim je bogat - onda je i lijep!" To je obrazac koji pokušavaju dostići mladi ljudi. Muški - da imaju novaca kao ova dvojica iz gornjih primjera, a ženske - da se udaju za takve! I tu se priča završava. Svi ostali su looseri, neuspješni, neostvareni i ne zaslužuju ničiju pažnju. Moralna načela se bacaju pod noge, a pravila ponašanja određuju bogati. I sad, što vrijede opomene obrazovanih ljudi da se ekonomija mora promijeniti u korist onih koji nešto rade? Evo primjera: u gradu Beogradu prije rata bilo je uposleno više od 250 tisuća industrijskih radnika, a danas manje od 15 tisuća. Društvo (država) koja ništa ne proizvodi, mora propasti, tim prije što sve ispod Dunava i Save teško da je vrijedno i spomena (uz vrlo rijetke izuzetke) u ekonomskom smislu. Nešto drukčije je u Hrvatskoj, ali samo zbog turizma koji se također računa kao djelatnost koja zarađuje novac. No, kako ćeš mladoga čovjeka "natjerati" da radi, kad nema gdje, a i da ima - od toga nema novaca? Onda je bolje ugledati se na Branka i Stevu, pa - koliko traje nek traje.
Ne znam zašto sam uopće i pisao o ovoj temi. Možda zato što mi je jučer bio mladi susjed Stevo zamoliti me da mu prevedem upute za video nadzor nad njegovom kućom koji tek što je instalirao. Pa i nije neki: osam kamera, sustav koji omogućava pregled s mobitela...

1 komentar:

Anonimno kaže...

Na žalost malo je pravih Hrvata ostalo u Srijemu.Prvi val onih pravih domoljuba i boraca za Hrvatsku do kraja koji se nije ustručavao i život dati za Hrvatsku je Srijem napustio 45 godine i otišao što u Australiju,što u Kanadu ili SAD.Drugi koji su preživjeli Gulag komunizma u Sriemu a koji je trajao 46 godina iselili su se u Republiku Hrvatsku 91 godine a oni koji su pokušali sve pa i biti srbi katoličke vjere na kraju su izbačeni 95 godine u RH.Sada na žalost u Sriemu živi 10 posto istinskih domoljuba koji sanjaju Hrvatsku i 90 posto onih koji su po zanimanju Hrvati i imaju od toga neke koristi kao što si napisao.Na žalost preveliki je aparat zadnjih 100 godina radio kako bi očistio Sriem od Hrvata.Taj aparat je ubijao,zatirao,zatvarao,asimilirao,raseljavao,pa čak i plaćao dokazano s Dedinja nekima da ne budu Hrvati već Jugosloveni i da na taj način vuku narod u propast za sobom.Politika je takva da danas nema vjerovali ili ne niti jedne stranke u Hrvatskoj koja se bori za Hrvatski Sriem-zašto?Zato jer je to tabu tema koja se sustavno zatire sa najviše razine.