Uzalud nam trud, Hrvati

Napokon mogu sam sebi čestitati na prognozi pobjednika izbora za predsjednika RH. Nakon zaključenja liste kandidata, bez ikakve dvojbe, napisao sam kako je Josipović novi predsjednik, premda su me mnogi prijatelji pokušavali razuvjeriti.
Bili su u krivu.
Ja sam pobijedio!
No, dužan sam mojim redovitim čitateljima (a prema mojim istraživanjima radi se o pedesetak osoba) iznijeti vlastitu raščlambu predsjedničkih izbora 2010. Zbog sebe, zbog njih, zbog onoga što piše na prvom mjestu sučelja ("promatram,..."), ali i zbog onih koji mi redovito pišu uvredljive i prijeteće poruke.

1. Tko je pobijedio?
Pobijedila je lijeva opcija, ista ona koja je doživjela poraz uspostavom RH, koja se nije pomirila s činjenicom da Jugoslavije (čitaj: Velike Srbije) više nema, ali je spremno dočekala sve blagodati liberalnoga kapitalizma. Pobijedili su svi oni koji su rado prihvatili oružje JNA i krenuli u obračun s "ustašama". Pobijedili su oni kojima je Domovinski rat samo oružani obračun hrvatskih ekstremista s nezadovoljnim dijelom stanovništva. Pobijedio je izuzetno obrazovani intelektualac koji je spreman povući tužbu protiv Srbije za genocid "pod određenim uvjetima". Pobijedili su oni predstavnici hrvatske diplomacije koji su diljem svijeta prilježno uklanjali zastupnike "retrogradnih" ideja, gušili svaku pomisao o tome da Hrvatska prije svega mora skrbiti o nacionalnim interesima svakog Hrvata na kugli zemaljskoj, a onda i o boljitku države.
Pobijedio je i Savo Štrbac, koji slavodobitno grmi s TV-a. Mogao bih reći, vrlo oprezno, da je pobijedio i Damir Kajin, samo što to još ne zna.

2. Tko je izgubio?
Do nogu je poražena ideja moderne hrvatske države i hrvatske države uopće, a to znači da su najveći gubitnici oni koji su tu državu pokušali stvoriti tijekom XX. stoljeća, napose u Domovinskome ratu. Gubitnik je i RKC, jer je podržavajući kripto-vjernika izgubila najveći dio autoriteta i časti kojega je uživala među praktičnim vjernicima. Izgubili su i praktični vjernici, jer su se dali navesti kako je glasovanje prema naputcima s oltara opcija koja sigurno pobjeđuje.

Ne bih htio da cinizam prevlada zrelo promišljanje u ovom trenutku. Mogu se svi oni koji nisu izašli na izbore (među kojima sam i ja) sprdati s novim predsjednikom, ali Ivo je predsjednik Hrvatske, ove i ovakve. Za ovakvu državu boljega nemamo, ali i ne trebamo. Ovaj će biti sasvim dobar za ispunjenje zadaća koje predstoje, za čvrsto instaliranje sustava i ljudi odgojenih u dubokoj pozadini svega što se je događalo tijekom raspada SFRJ. Ivo će uvesti Hrvatsku u EU (ovo je najgluplja formulacija koju sam čuo jučer na HTV-u). Nije Ivo kriv što ga vole u Srbiji. Ako bude napravljena Balkanija, Ivo bi bio idealni predsjednik koga bi svi s jednakim žarom podržali, Hrvati, Srbi, Bošnjaci,... Neki se već pripremaju za novu prekompoziciju ovoga prostora, tako da će Srbiji pripasti Republika Srpska, Albaniji Kosovo, a bit će stvorena i nova država pod starom kraticom BiH, samo će to značiti Bosna i Hrvatska. Ovo posljednje ispričao mi je sinoć jedan razočarani Hrvat iz Novoga Sada, jedan od nekolicine koji je iskoristio svoje pravo i glasovao u Petrovaradinu.

Kako god, Ivo Josipović seli na Pantovčak. Sad ću barem mirno slušati vijesti iz Hrvatske, kad znam da će iz ureda Predsjednika stizati samo pomirljivi tonovi. Nešto poput Tadića! On sviju voli: partizane, četnike, kurve, gejeve, Palmu, Seku Aleksić, Bajagu, Medvjedeva,... I želi da se sve zaboravi, da svi budemo poput djece cvijeća, a da on postane naš Otac, Monarh, voljeni predsjednik (mal' ne reče drug Tito). Možda je to i dobar pristup: Hrvati su srušili Sombor, Kruševac i Čačak, Srbi su srušili Vukovar, Zadar i Slavonski Brod, dakle - neodlučno! Neka se sve zaboravi i svi se okrenemo svjetlijoj budućnosti.
Branitelji, kad vas sad Ivo stavi na popis, neće biti kraja vašoj sreći! Vjerojatno ćete se susretati s veteranima iz Srbije, kako bi podijelili zajedničke uspomene iz vremena kad ste se gledali preko cijevi. Zaboga, ovo su moderna vremena, nije više in podsjećati se prošlosti. A u toj istoj prošlosti, prije samo dvadeset godina, pod izvjesnom prijetnjom smrti, naši su sunarodnjaci hrlili k slobodi i nezavisnosti. Naši hrabri sunarodnjaci! Oni mudriji sjedili su u svojim udobnim naslonjačima, često i u inozemstvu, čekali i dočekali svoj dan. Možda se država kojom danas vladaju i zove Hrvatska, ali to njima puno ne znači. Sutra će se zvati... nije ni važno kako, oni će biti tu, odnosno gore, na Pantovčaku.
Šaljemo tople pozdrave i čestitke novome predsjedniku iz Boke Kotorske, iz Srijema i Bačke. Evo, sjedimo nas trojica Hrvata iz krajeva koje sam nabrojio, a kojih se nije odrekao samo Ivo Josipović ne spomenuvši nas niti jednom u predizbornoj kampanji, nego i mnogi prije njega. Dok bude gledao dolje niz Savu, komponirajući skladbu u čast ulaska Hrvatske u EU, mi nećemo više imati snage niti volje gledati put Zagreba, jer je on prestao biti glavnim gradom svih Hrvata. Postat ćemo zombiji koje nitko neće htjeti u svome društvu, šetat ćemo poput utvara po bedemima Petrovaradinske tvrđave, a ljudi će prstom upirati u nas i upozoravati djecu da nas se klone.
Malo sam pretjerao, odavši se pjesničkim širinama. Nije, naravno, baš tako. Puno je gore gledati s ove moje strane na Pantovčak. Vjerujte da se odavna ovako jadno nisam osjećao. I, opet velim: nije Ivo kriv. Niti zaslužan.