28 siječnja 2010

Utjerivanje srpstva

Nisam od onih očeva koji izbjegavaju otići na dječije školske priredbe, na roditeljske sastanke ili odvesti dijete u kino pogledati crtić. Dapače, vrlo mi je ugodno promatrati kako mi djeca rastu, kako se kreativno izražavaju i razvijaju svoj odnos naspram društva u kome žive. Imao sam zadovoljstvo nazočiti samo lijepim trenucima slavlja, kad su mi djeca dobivala nagrade za literarne i likovne uratke, te za uspjeh u športskim natjecanjima. Znam da mnogim roditeljima djeca znaju prirediti i velike neugodnosti, ali do sada nisam imao to iskustvo. Zato, velim, s osobitim zadovoljstvom odlazim na koncerte i priredbe na koje me djeca pozovu, kad god mi moje poslovne obveze do dopuštaju.
Jučer je bio Dan sjećanja na holokaust, međunarodni praznik. U Srbiji se istoga dana proslavlja blagdan Svetoga Save. To ne bi bilo ništa neobično da ga proslavljaju samo srpski pravoslavni vjernici, ali ovaj je datum podignut i na državnu razinu, te se proslavlja u cijeloj državi kao školski blagdan (slava). Kćer me pozvala na priredbu u svojoj školi, budući je sudjelovala u programu, pa kako sam bio slobodan navečer, rado sam se odazvao pozivu. Susjed također ima kćer u istoj školi, te smo pošli skupa.
Nisam počeo na vrijeme brojiti koliko je puta tijekom dvosatne priredbe izrečeno Srbi ili srpski. Neću pretjerati ako kažem da se je to dogodilo barem pedeset puta. Direktor škole, dvojica pravoslavnih svećenika, vjeroučiteljica, kao i voditelji programa, ponavljali su rečenice tipa: "Braćo Srbi i sestre Srpkinje", "...vi ste pronositelji srpstva...", "...čak i oni koji nam nisu skloni moraju priznati veličanstveni srpski doprinos svjetskoj znanosti...", "Sveti Sava Srbe voli i za njih se Bogu moli",... U Svetosavskoj himni, koja je neizostavni dio proslave, također nema mjesta za bilo kog drugog, osim za Srbe. Zašto držim da je ovo nenormalno? Zato što je škola državna institucija i to države u čijem Ustavu stoji da je građanska i sekularna. Posve suprotno se događa u praksi, osobito u školama među najmlađom populacijom. U svim učionicama i školskim prostorijama vise slike Svetog Save, što je izravno kršenje Ustava i vjerskih osjećanja ostalih građana Srbije. Vjerovatno su samo izvađene Titove slike i u iste ramove uglavljen svetac. Usporediti križeve (jedinstveni i zajednički kršćanski simbol) u školama na zapadu i slike Svetog Save u srpskim školama jednostavno ne ide. Priznajem da bi moglo biti neugodno nekršćanima, ali ih se barem ne pokušava nasilno asimilirati na nacionalnoj osnovi, što se u Srbiji očevidno događa.
Susjed se suzdržavao prekrstiti također nekoliko desetina puta, ne zbog mene, nego što je skužio da je pretjerano tako izražavati svoje vjerske osjećaje. Većina u dvorani za tjelesni odgoj dobila je upalu mišića od križanja. Nije bilo katoličkog svećenika, niti ikoga iz drugih konfesija, a direktor škole jako dobro znade da među učenicima ima više nacionalnosti, konkretno u odjeljenju moje kćerke od dvadeset pet učenika njih petero nisu Srbi. I sad, na koncu, djeca su dobila paketiće, nalik onima od Božića, samo je uz slatkiše među darovima bio i srpski crkveni kalendar. Ponovno vjerska diskriminacija među najmlađima!
Vratili smo se doma i nisam krio svoje razočaranje. Morao sam odgovoriti na neka pitanja koja su se otvorila ove večeri, a na koja nije teško dati odgovor. Jedno od njih je i ovo: zašto se uopće ovaj blagdan slavi u školi (a ne u crkvi) i zašto su djeca koja nisu Srbi primoravaju na sudjelovanje u njemu, kad ih se već ne spominje? Odgovor je bio malo duži, ali sam sve objasnio. Točno i bez pretjerivanja.
Na dan 27.siječnja podsjećamo se žrtava fašističkog divljanja tijekom WW2. To je bila isključiva ideologija, poput komunizma koji je također radio zločine. Ako ima nešto što Crkva (bilo koja) treba promicati, onda je to tolerancija, njegovanje istinskih ljudskih vrijednosti utemeljenih na Evanđelju i osuda zločina svih vrsta. Srbija i SPC unajvećma čini suprotno i zbog toga nisam jedini koji joj lijepi epitet pravoslavna džamahirija. Stajanje u obranu Ratka Mladića, opravdavanje djelovanja fašističkih skupina i posvemašnje miješanje u državne poslove, temelji su na kojima SPC djeluje otvoreno. Istodobno, Hrvatskoj se predbacuje nacionalna i vjerska isključivost, stotinu puta se emitira interview s Kerumom, a Jasenovac svako malo spominje. Nitko ne spominje kako se u istočnoj Slavoniji srpska djeca školuju na srpskom jeziku, o dvojezičnim nazivima ulica u srpskim mjestima, o proslavi srpske nove godine na Zagrebačkom Velesajmu i o brojnim pozitivnim primjerima kojih u Hrvatskoj ima neusporedivo više nego u Srbiji. Zašto se to radi? Zato što se ne žele iznositi pozitivni primjeri. Niti izbor novoga patrijarha SPC nije protekao bez političkih poruka. "Osnovna je zadaća obraniti Kosovo pod svaku cijenu", programsko je načelo novoga šefa. Teško da se to može napraviti s ovakvim šovnističkim pristupom naspram Albanaca, Hrvata i Bošnjaka.
Imali smo obiteljski skup, nakon sinoćnje "priredbe" i odlučili da naš najmlađi član više ne sudjeluje na ovakvim manifestacijama, budući one vrijeđaju naše nacionalne osjećaje. Nećemo, dakako, službeno prosvjedovati (jer nemamo kome, a znamo i kako bi to završilo), ali ćemo pronaći izliku za bojkot ovog histeričnog srbovanja. Proučivši malo zašto je SPC veliki štovatelj Svetog Save, pronašao sam i jedan nevjerojatan podatak. Naime, odlazak Rastka Nemanjića (Save) u manastir Hilandar u Grčkoj nije bio spontan niti voljan. Ljudi poslani od strane ruskog cara oteli su dječaka (iz klasično političkih razloga), odveli ga u Hilandar i nasilno zamonašili. Dok su nesretni roditelji shvatili o čemu se radi i stigli do Hilandara, Rastko je već postao Sava. Može se ovo tumačiti kao Božja providnost, ali prije bi se reklo da se radi o političkoj otmici s ciljem slabljenja srpske dinastije Nemanjić.
Nasilja u politici nikad nije nedostajalo.

1 komentar: