Rasprodaja pameti

Tomo je uspješno završio srednju školu i postao automehaničar. To je zasigurno najgora škola u Zemunu (a i šire, rekao bih), jer se u nju upisuju najgori đaci iz osnovne, oni koji se nigdje ne mogu upisati. No, došao je iz Hercegovine, iz nekakve vukojebine, te mu je ovo postignuće svakako činilo veliku radost, jednako kao i cijeloj obitelji. Na opće iznenađenje, Tomo upisuje fakultet prometnih znanosti. U to vrijeme bilo je jednostavno upisati faks, nije puno koštalo, ali ga (objektivno) nije bilo lako završiti. Većina Tominih poznanika čudila se njegovoj hrabrosti da iz najgore srednje škole, koja ne daje nikakvo znanje (zaboga, nauče ih popravljati auta!) krene na studij koji je u rangu strojarstva ili građevine i gdje samo na prve dvije godine moraš položiti tri matematike, statistiku, vjerojatnost, operacijska istraživanja, te nekoliko "crtačkih" predmeta. To se sa znanjem stečenim u najgoroj srednjoj školi ne može postići.

No, još je veće iznenađenje priredio Tomo uspješnim završetkom studija, u roku, s odličnim ocjenama, točno prije početka rata. Nedugo zatim, okitio se Tomo i magistarskom titulom i počeo raditi na mjestu asistenta. Ovo je već bilo previše za prosječnoga poznavatelja akademskih prilika u Beogradu, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je Tomo po nacionalnosti Hrvat. Dok su mnogi Hrvati ostajali bez posla, onda bez kuća i stanova, Tomo je napredovao u službi, čak dobivao sve bolja i bolja mjesta, da bi napokon završio u najvećoj državnoj telekomunikacijskoj ustanovi, premda nema nikakve veze s Tominom strukom. Konac (ako je to konac) uspješne karijere je promaknuće u državnoj upravi, preko vladajuće srpske partije.

Imao sam priliku upoznati Tomu na jednom sastanku u beogradskom odjelu Hrvatske gospodarske komore, na kome sam nazočio kao poduzetnik zainteresiran za poslovnu suradnju s hrvatskim tvrtkama. Među većim brojem kolega, bio je nazočan i Tomo. I, dok smo svi predstavljali svoje tvrtke i proizvodne programe, kad je došao red na Tomu, on je rekao: "Ja ne proizvodim ništa. Ja prodajem - pamet!" Svi smo se okrenuli k prepotentnome mladiću, no on je nastavio s izlaganjem u smislu da proizvod njegovoga rada nije nikakva roba, nego znanje. To je trebalo fascinirati hrvatske gospodarstvenike i predstavnike diplomacije, a svi smo mi drugi trebali zavidjeti čovjeku koji se razlikuje od nas po tome što ima pameti na prodaju. Mi, koji smo završavali matematičke gimnazije i tehničke fakultete, očito smo svu pamet već bili prodali.

Sjetio sam se Tome kad sam čuo za njegovo novo promaknuće u državnoj administraciji, kao i za njegovu sramnu ulogu u pljačkanju jedne humanitarne organizacije, te za nasilno uklanjanje političkih protivnika. Sjetio sam ga se baš u vrijeme studentskih prosvjeda u Hrvatskoj, vidjevši transparent na kom piše "Znanje nije na prodaju". Ovdje je moguće da automehaničar, zahvaljujući vjernom služenju partijskoj državi, zasjedne na mjestu koje mu ne pripada, a onda odatle lako odreže glavu svakome tko ju podigne više nego je dopušteno. Takve dupelisce jako vole u Srbiji. Postave ih na mjesto na kom im treba poslušnik, daju im lijepe plaće i privilegije, a ovi im zauzvrat osiguravaju poniznu hrpu obespravljenih sunarodnjaka, sretni što su sa socijalnog i kulturnog dna dostigli vrhunce političke oligarhije. A kako se to postiže? Kao Tomo - prodajom pameti! No, što se događa kad se i posljednja "količina" rasproda, a i to se mora dogoditi? Jer, poznato je da je samo ljudska glupost beskonačna.