No, još je veće iznenađenje priredio Tomo uspješnim završetkom studija, u roku, s odličnim ocjenama, točno prije početka rata. Nedugo zatim, okitio se Tomo i magistarskom titulom i počeo raditi na mjestu asistenta. Ovo je već bilo previše za prosječnoga poznavatelja akademskih prilika u Beogradu, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je Tomo po nacionalnosti Hrvat. Dok su mnogi Hrvati ostajali bez posla, onda bez kuća i stanova, Tomo je napredovao u službi, čak dobivao sve bolja i bolja mjesta, da bi napokon završio u najvećoj državnoj telekomunikacijskoj ustanovi, premda nema nikakve veze s Tominom strukom. Konac (ako je to konac) uspješne karijere je promaknuće u državnoj upravi, preko vladajuće srpske partije.
Imao sam priliku upoznati Tomu na jednom sastanku u beogradskom odjelu Hrvatske gospodarske komore, na kome sam nazočio kao poduzetnik zainteresiran za poslovnu suradnju s hrvatskim tvrtkama. Među većim brojem kolega, bio je nazočan i Tomo. I, dok smo svi predstavljali svoje tvrtke i proizvodne programe, kad je došao red na Tomu, on je rekao: "Ja ne proizvodim ništa. Ja prodajem - pamet!" Svi smo se okrenuli k prepotentnome mladiću, no on je nastavio s izlaganjem u smislu da proizvod njegovoga rada nije nikakva roba, nego znanje. To je trebalo fascinirati hrvatske gospodarstvenike i predstavnike diplomacije, a svi smo mi drugi trebali zavidjeti čovjeku koji se razlikuje od nas po tome što ima pameti na prodaju. Mi, koji smo završavali matematičke gimnazije i tehničke fakultete, očito smo svu pamet već bili prodali.
Sjetio sam se Tome kad sam čuo za njegovo novo promaknuće u državnoj administraciji, kao i za njegovu sramnu ulogu u pljačkanju jedne humanitarne organizacije, te za nasilno uklanjanje političkih protivnika. Sjetio sam ga se baš u vrijeme studentskih prosvjeda u Hrvatskoj, vidjevši transparent na kom piše "Znanje nije na prodaju". Ovdje je moguće da automehaničar, zahvaljujući vjernom služenju partijskoj državi, zasjedne na mjestu koje mu ne pripada, a onda odatle lako odreže glavu svakome tko ju podigne više nego je dopušteno. Takve dupelisce jako vole u Srbiji. Postave ih na mjesto na kom im treba poslušnik, daju im lijepe plaće i privilegije, a ovi im zauzvrat osiguravaju poniznu hrpu obespravljenih sunarodnjaka, sretni što su sa socijalnog i kulturnog dna dostigli vrhunce političke oligarhije. A kako se to postiže? Kao Tomo - prodajom pameti! No, što se događa kad se i posljednja "količina" rasproda, a i to se mora dogoditi? Jer, poznato je da je samo ljudska glupost beskonačna.
2 komentara:
Nadam se da se ne ljutiš što sam te citirao.
Odličan tekst o prodaji pameti, a ja bih rekao i o prodaji karaktera i ljudskoga digniteta i vlastita naroda radi privilegija i moći vlasti. Tomo je sinonim za takve iste i u Hrvatskoj gdje ima jako puno (nevjernih) Toma.
Zato je važno da pamet nije na prodaju, čak ni na posudbu nego da služi dobrobiti vlastitoj obitelji, društvene i narodne zajednice, vlastitoj zemlji, i da država bude na raspolaganju poštenim ljudima, a ne huljama kao što je Tomo.
Meni se čini da je upitno je li on uopće pošteno stjecao ocjene na fakultetu, pa i sam upis na fakultet možda je namješten itd. Još su u bivšoj Jugoslaviji postojali korumpirani 'profesori' koji su za poveći zbroj novca obećavali ne samo upis u gimnaziju i uspješno maturiranje nego su odmah davali i jamstvo da će dijete biti upisano na fakultet po želji, i da će ga on vodit do diplome. Ima primjere i da je Udba vodila program 'studiranja', tako da su Tome i slični vjerojatno tako napredovali jer kad izdaš vlastiti narod onda su ti vrata svih institucija širom otvorena.
Lijep pozdrav u Zemun iz Zagreba!
CBK
Objavi komentar