21 ožujka 2009

U inat Janezima

Dan poslije Sanaderova nedomišljena posjeta Beogradu, uzeo sam si vremena te pregledao što su mediji javljali o tom ničim izazvanom činu. U srpskim medijima unajvećma se spominje kako su hrvatski i srpski gospodarstvenici dogovorili suradnju radi prevladavanja globalne ekonomske krize, minimizirajući ostatak razgovora (povratak izbjeglica, stanarska prava, priznanje Kosova, tužba i kontratužba). Po meni, nuditi Srbiji dokumenta za stjecanje statusa kandidata prevedena na hrvatski, isto je što i prodavati svinjetinu u Teheranu. Niti Srbija želi u EU, a niti ispunjava minimum uvjeta. Drugo je ono što se može čuti od dužnosnika, od Tadića pa nadalje. "Na terenu" je posve drukčije. U hrvatskim medijima, osim službenih izjava, dosta je bilo fotki prosvjednika ispred srpske vlade. Bilo je zanimljivih transparenata i izjava, poput one da je i Sanader Srbin, te da bi srpska vlada trebala priznati RSK, jednako kao što je Hrvatska priznala Kosovo i k tomu slično. Prosvjed je organizirala tzv. vlada tzv. RSK u egzilu, te njihov tzv. predsjednik Milorad Buha.
To bi bilo sve o sadržini posjeta, uz slikanje i nježno osmjehivanje. Baš su se Slovenci nasmijali!
Jedno je promaklo medijima, ali ne i oštrom pogledu (poput onoga sa zaglavlja bloga): Sanader se susreo s predstavnicima hrvatske manjine u Srbiji. I premda ih nitko nije poslikao, niti su na bilo koji način spomenuti, uspio sam vidjeti na Glasu Amerike (VOA) tri sekunde "izvješća" s ovoga susreta. Sa sjevera, iz Subotice, bio je Petar Kuntić, zastupnik u srpskom parlamentu sa Tadićeve liste, vjerojatno još netko iz njegove partije koja se pogrešno zove Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (trebalo bi stojati "na sjeveru Bačke"), te dvojica svećenika iz Srijema. Toliko sam uspio vidjeti. A silno sam želio čuti barem teme o kojima su razgovarali, barem neki naslov,... No, ništa od toga. Vjerojatno će u Kuntićevu biltenu, kroz tjedan dana, izaći na vidjelo pripremljeno izvješće, puno hvalospjeva, ali o tome ćemo kad ga pročitam. Dakle, ni u hrvatskome tisku nije bilo riječi o Hrvatima u Srbiji.
Potpisan je sporazum o jezičnoj i književnoj suradnji, ma što to značilo!
Možda široj javnosti nije poznato da Hrvati u Srbiji imaju četiri (!?) političke partije, te ću ih nabrojiti: DSHV (gore spomenuti), DZH (da ne bude HDZ, pa je ovo kratica za Demokratsku zajednicu Hrvata koju čine odbjegli članovi DSHV-a), HBŠS (Hrvatsko bunjevačko šokačka stranka, stranka jedne subotičke ulice), te HSI (Hrvatska srijemska inicijativa). Ova posljednja je najveća nepoznanica, te sam pomislio da će možda njihov prvak biti nazočan susretu sa Sanaderom. Nisam vidio niti jedno lice koje bi odgovaralo opisu "predsjednik HSI", osim srijemsko-mitrovačkog župnika, ali ne vjerujem da bi se on prihvatio vodstva političke stranke.
Pokušao sam i Google-ati. Ma, što sve nisam pronašao u Srbji pod HSI, od tvornica šećera, do zastupništava inozemnih firmi, ali političke partije - nema. Pokušao sam preko nekih prijatelja. Ne znaju. Doduše, ne znaju niti za hrvatski poslovni klub u Novome Sadu, a on redovito traži novce za nekakve svoje "projekte". Pomislih: Bože, pa što je to sa mnom? Ne znam što mi se događa u susjedstvu, a od egzistencijalnog mi je značenja. Prvi bih se učlanio u tu HSI partiju, samo da imaju web-site, da mogu pročitati program i upoznati čelništvo. I onda, pronađoh u jednom građanskom listu kratki članak s prošlogodišnjih lokalnih izbora. Jedan član HSI iz Mitrovice uspio (opet preko liste Tadićevih demokrata) ući u lokalnu vlast na općini. Tako, sad barem znam što je to HSI i čemu služi. Onda još kratka crtica: HSI je uspostavio suradnju s DSHV-om. Sad mi je sve jasno kao dan.
I tako, Ivo je pokazao Slovencima kako se treba voljeti istočni susjed, kako mu treba pomoći u jezičnim problemima, i kako srpsko tržište (a onda i rusko) nije prepušteno samo Slovencima. Ne, dok je Polančeca.
Ne, nije kraj! Dogodilo se nešto veličanstveno. Prvi puta, od kako je izabran za zastupnika u srpskoj skupštini, oglasio se Petar Kuntić i to u živoj emisiji  u kojoj je bio gost skupa sa Savom Štrbcem, šefom nekakvog Veritasa, dokumentacijskog centra za ne znam što. Taj Savo ima vrlo pripremljen nastup (slušao sam ga nekoliko puta) i točno zna da je skoro pol milijuna Srba "protjerano" iz Hrvatske, znade i gdje su im stanovi, kuće, gdje su radili... Nije spominjao u kojim su postrojbama i iz kog su oružja djelovali za vrijeme hajdučije. Na drugoj strani, Pero Kuntić je zamuckivao i kod najosnovnijih pitanja. Odgovori su mu bili konfuzni, stalo se je oblizivao, djelovao je uplašeno, kao kad bi nekoga s beogradske ulice pokupili i odveli ispred kamera. Dok je Savo brzometno ispaljivao cifre, Pero se nije uspio sjetiti kako to da se broj Hrvata u Srbiji prepolovio, te kako to da se ne poštuje međudržavni sporazum i još mnogo toga. Zanimljivo je bilo i to da je Savo govorio skoro besprijekornim hrvatskim jezikom, dočim je Pero govorio srpskim (uspio je reći nekoliko puta "suradnja" i, čini mi se, dva puta "mjesec"). Sreća što je emisija trajala kratko, te smo se spasili daljnjih muka, i Pero, a i mi gledatelji.

2 komentara:

Anonimno kaže...

Očekivao sam da će premijer Sanader postaviti pred srpske vlasti i predsjednika Tadićca, u Beogradu, pitanje primjene međudržavnog sporazuma o poboljšanju položaja hrvatske nacionalne (autohtone) manjine u Srbiji, pitanje etnički očišćenih Hrvata iz Srijema, devedesetih u mirnodopsko vrijeme, pitanje nužne uspostave hrvatskih medija u Srbiji, pitanje postojanja protuhrvatske tzv. srpske izbjegličke 'krajinske vlade' u sjeni u Beogradu, međutim, spin-doktor je šarmirao svog domaćina, i poklonio mu hrvatski prijevod dokumenata za EU, te ne znam čemu služi ta u Hrvatskoj od poslušnih medija hvaljena gesta kada će Srbi te dokumente morati prevesti na srpski jezik. Međutim, opasan Sanaderov prijedlog je da se jednom godišnje održe zajedničke sjednice vlade Republike Hrvatske i Republike Srbije, što je na tragu opet pogubnog stvaranja neke zajedničke jug-zajednice. Lijep pozdrav u Zemun! CBK

Anonimno kaže...

Sve to je stvar P.R. Kuntic kao da je ispao iz onog vica kada u sovjetskoj Rusiji dolazi drug u rudnik u posjet, pa mu prezentiraju udarnika, pa ga pitaju sto bi htio kao udarnik, a ovaj kaze "Dacu na Krimu". Kaze drug, nema problema. Sad za deset godina, isti drug, isti rudnik, isti udarnik, isto pitanje. "Dacu na Krimu, ali to sam trazio i pred deset godina, pa nista". Nato drug pozove svog posilnog, ovaj otrci, donese deset godina star primjerak Pravde na kojoj pise "Udarnik dobio dacu na Krimu". Po svemu sudeci Kuntic se na isti nacin brine za Hrvate u Vojvodini. Mene fascinira jos jedna cinjenica da npr. ono malo Hrvata sto je bilo u Banatu, kao da nije bilo!