Prije nekoliko godina, nakon Miloševićeva pada s vlasti, imao sam zadovoljstvo upoznati jednu srijemsku njemačku obitelj koja je dobro upamtila II. svjetski rat i sve što se nakon njegova završetka događalo. Njihovo svjedočanstvo doista je potresno. Naime, nakon što im je zapovjeđeno da moraju napustiti svoj dom u roku 24 sata, mjesecima su putovali na zapad, preživljavajući svakovrstno šikaniranje i torturu pobjednika u ratu. No, tko je preživio, snašao se nekako, ali uspomenu na svoj rodni kraj njegovali su s tolikim žarom da bi im na tome mnogi mogli pozavidjeti. I napokon, uspjeli su obilježiti jedno od stratišta na kome su njihovi sunarodnjaci stradavali nakon „oslobođenja“, te su na starom katoličkom groblju u Srijemskoj Mitrovici postavili križ. Bilo je političkih zapreka, ali oni su bili uporni i na koncu su uspjeli. Sad imaju želju da slična obilježja postave i u drugim mjestima u kojima su prije šest desetljeća živjeli. Vjerojatno će uspjeti, samo im treba vremena.
Turski ambasador u Beogradu pokrenuo je inicijativu za postavljanje spomen-obilježja izginulim turskim vojnicima u bici kod Petrovaradina 1716. godine, koju su Osmanlije izgubile. Na mjestu bitke, podignuta je crkva posvećena Gospi Sniježnoj, kojoj vjernici hodočaste svakog 5. kolovoza (vidi sliku). Srpska se javnost podijelila, kao i obično. Gradonačelnik Novoga Sada Igor Pavličić načelno nema ništa protiv da se o tome dogovara s turskom stranom, također i predsjednik općine Petrovaradin, Petar Mudri, ali srpski se povjesničari s time ne slažu. To je, vele, nečuveno, da se podiže spomenik onima koji su harali ovim krajevima, nabijali na kolac i čerečeli, kao spomenik nacistima. Jedna mi je rečenica zapela za oko.
– Grob treba biti obilježen, odnosno mogla bi biti postavljena spomen-ploča, ali mi ne odlučujemo o tome, već Gradsko vijeće, odnosno gradonačelnik. Savjet ima ingerencije samo oko izbora mjesta na kome će spomenik biti postavljen – naveo je Miloš Pankov, član novosadskog Savjeta za kulturu.
Grob treba biti obilježen.
Da, tu je bit. I dok je Turska već osigurala novce za izgradnju spomenika u bitci koju je neslavno izgubila, na području koje su okupirali i pljačkali nekoliko stoljeća, Hrvatskoj na pamet ne pada da obilježi brojna grobišta u kojima leže kosti Hrvata na svom povijesnom prostoru, kako bi se trebao doživljavati Srijem. Možda i griješim? Možda će to biti jedna od tema u razgovorima premijera Sanadera sa srpskim dužnosnicima? Zar su Turci civiliziraniji od Hrvata i Srba?!
2 komentara:
O BiH se cesto govori. Ali npr. Bosanska Posavina je gotovo tabu. Ima, ali kao da nema. U slicnom polozaju je i Backa, ima tamo Hrvata, nema tamo Hrvata, ma ima Zvonka Bogdana, to je valjda dovoljno, dok otegne svoj "jesam-nisam-a jebiga valjda jesam Hrvat" papak, onda ce sve otic u vrazju mater u vezi s Backom. Srijem je pak apsolutni tabu. Uzmimo npr. zivot i djelo Jurja Loncarevica, to je sve prekrio zaborav, a covjek je zivot posvetio Srijemu. Tocka, nula, nistica, nema. Prognani Hrvati iz Srijema. Isto totalna sutnja, eventualno onako nesto potiho, ali ja vec godinu dana nisam nista cuo. Preostali Hrvati u Srijemu isto nista, osim kada Vatikan cijepa Zagrebacku metropoliju ili kad neki KUD se sverca pod Hrvate. Zadnji put kad se nepoliticki spominjala Udruge prognanih i izbjeglih Hrvata iz Srijema, Backe i Banata u Zagrebu bilo je 2002. kada su organizirali koncert spomenutog Zvonka Bogdana ciji je prihod isao Ligi protiv raka. Dakle, Srijem jedna apsolutna nula, osim u "Osam tamburasa s Petrovaradina", doduse pjesma koju je nemoguce cut na HRT-u! Ako je pjesma problem, sto su tek ljudi. Sto sam ljut.
Jedino kao utjehu ti mogu reci da se za nas isto bas nesto pretjerano ne brinu!
Lijep pozdrav našem srijemskom bratu!
Bog i Hrvati!
Objavi komentar