Šesta godišnjica ubojstva srpskoga premijera Đinđića protekla je baš kao i skoro svaki dan posljednjih dvadesetak godina. Manji, građanski, prozapadni (rekao bih procivilizacijski) dio Srbije, iskreno žali za propuštenom šansom hvatanja posljednjega vlaka, a veći dio (onaj konzervativniji, ali i primitivniji) stavlja ga na ono mjesto na koje ga je stavljao i za života, među izdajnike. Kad je to mogao učiniti jedan od vodećih ljudi SPC, Amfilohije Radović, na samom sprovodu rekavši kako "ovako prolaze svi Srbi, reformatori i prozapadno orijentirani", zašto ne bi mogli i većina medija i intelektualaca? No, radikali ne bi bili radikali kad ne bi glasno artikulirali ono što mnogi prešutkuju, a uistinu misle. Tako je novi lider radikala, Dragan Todorović, na skupu u Sava Centru, izjavio doslovce: "Mi ćemo se boriti i izboriti za Veliku Srbiju čija je zapadna granica na crti Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica" i dobio za to frenetični pljesak iz dvorane. U dvorani je sjedio i kartonski Ratko Mladić, kome je, također prije neki dan, sa skupštinske govornice, zemunska gradonačelnica Gordana Pop-Lazić čestitala rođendan. Radikali su uvjereni kako će njihov vojvoda ubrzo van iz haaškog kazamata, te se pripremaju preuzeti vlast.
Usprkos velikom radikalskom optimizmu, ima i rijetkih oporbenih razmišljanja, koji se mogu čuti na ponekim medijima. Izvrsno je govorio Nenad Prokić, na jednoj tribini u okolici Beograda, pa ću parafrazirati samo neke od izrečenih misli.
Đinđić se pojavio kao hladan tuš. Rekao je Srbima da se najprije umiju, da se pogledaju u zrcalu i da u poimanju slike o samima sebi ne budu u domenu bajki. Većina se nije htjela umiti, nego je nastavila krmeljavo drijemati.
U Đinđićevo vrijeme postojala su dva bloka: za reforme i protiv njih. Danas više nema proreformskoga bloka.
Srpsko društvo već stoljećima ne umije pronaći rješenje za izlazak iz luft-balona zvanog Nebeska Srbija.
Đinđića Srbi nisu voljeli nikada, pa ni onda kad je cijeli svijet vidio da se radi o čovjeku spremnom na zaokret u pozitivnom smjeru. Milije im je bilo podržavati lupeže i koljače, nego svoje susjede Hrvate ili Mađare.
Danas Srbi imaju opravdanje čak i za Đinđićevoga ubojicu, koji se vjerojatno prije vježbao na sarajevskoj djeci, te mu stoga nije bilo teško pogoditi srce odraslog čovjeka sa 200 metara.
U takvom ozračju očekuje se dolazak hrvatskoga premijera u službeni posjet Srbiji.
3 komentara:
na istoku ništa novo.
Nebeska Srbija,Nebeski narod pun krmelja a sto uopce traze na ovoj zemaljskoj kugli.
Djindjic je imao viziju i volio je Srbiju, makar se npr. sa mnom ne bi slozili prvi radikali. Steta je sto je ubijen, jer mogao od Srbije napraviti nesto bolje od trenutnog ljigavog Tadica i pokvarenog Jeremica, sve pod budnim okom Sapera. Na prvi pogled covjek bi mislio da su prozapadni, a oni otisli Amfilohiju u zagrljaj.
A nasi u Beogradu nece nista pametno rec. Niti spomenut sporazume sa Srbijom o zastiti manjina koje Srbija izbjegava provoditi. Tako mi Petra Kuntica.
Objavi komentar