11 ožujka 2009

Cirkuska šatra

Photobucket

Veseli ožujak

Mjesec ožujak u Srbiji ne protiče jednako kao u ostalim zemljama, uz nagovještaje svršetka zime i gospodarskog zamaha (ili kraha). U ožujku iz mulja isplivavaju na površinu sve stare i neke nove srpske kontroverze, pa nije baš ugodno upuštati se u polemiziranje i s najbližim susjedima.

Cirkus započinje izborom najbolje srpske pjesme za Eurosong. Prve večeri pojavilo se 20 umjetnika, od kojih su deset izabrani za finale. Već sutradan se dogodio incident: nisu dobro prebrojili SMS glasove, te su pozvali još dvije pjevačice da se pojave u finalu. Jedna, uvrijeđena, nije htjela niti čuti. Pobjedio je novosadski kompozitor i pjevač Marko Kon pjevušeći tajkunski narodnjak o lovi, sponzorušama, okružen istim i trojicom tjelohranitelja. Nije vrijedno spomena. No, publika je burno reagirala nakon proglašenja, baš onako kako su prije tri godine huknuli na crnogorskog pobjednika. Nakon te Beovizije, Crna Gora je postala nezavisna država. Čule su se glasine u žutom tisku kako bi ovo mogao biti nagovještaj vojvođanske nezavisnosti, tim prije što je u Kuću velikog brata ušao, nitko drugi, do Nenad Čanak, autonomaški prvak i poslanik srpske skupštine.

9. ožujak 1991. godine svi smo upamtili (koji smo dovoljno stari!) po velikim antimiloševićevim demonstracijama u Beogradu i načina na koji se srbijanski vožd obračunao s vlastitim narodom. Slobini suborci se sjećaju kako je Slobo govorio da, ako treba uvesti demokraciju i višestranačje, onda to trebaju napraviti komunisti. „Bolje da to učinimo mi, nego da dopustimo rulji da se sama organizira!“, bile su njegove riječi, prema sjećanjima bliskih suradnika. Nisu te demonstracije bile niti borba za demokraciju, niti prosvjed protiv Slobe, niti protiv bilo koga, nego – gola borba za vlast. Sve da je Vuk Drašković uspio maknuti vožda, zasjeo bi na njegovo mjesto i s još većim žarom krenuo u ostvarenje „vjekovnog srpskog sna“, u to sam posve siguran. Danas, Drašković je marginalac u Srbiji, čija stranka polako odlazi u zaborav.

11. ožujak, dan Slobine smrti, obilježavaju njegovi vatreni sljedbenici u Požarevcu, pod lipom. Veliki broj njih obnaša vlast. Zanimljivo je da na Slobin grob nikako ne odlazi Ivica Dačić, ministar policije i dopredsjednik vlade. Već 12. ožujka obilježava se obljetnica Đinđićeva ubojstva. E, sad, na tom skupu sudjeluju i Slobini vatreni obožavatelji, nositelji važnih državnih funkcija. Ako je išta uspio Tadić postići svojom sveopćom pomirbom (zarad svoje neprikosnovene vlasti), to je izjednačavanje žrtava i dželata. I tako, vjerojatno se u grobu obrću i Sloba i Zoran, iz istog razloga.

U ovaj srpski cirkus odlično će se uklopiti najavljeni posjet Ive Sanadera, potkraj mjeseca. Prema tisku, glavne će teme biti pitanja vezana uz funkcioiranje „regije“, povratka traktorista u Lijepu našu, te obostrane tužbe pred sudom u Haagu. Tadić će uvjeravati Ivu da odustane od tužbe za genocid, a Ivo će pokušati ugovoriti izgradnju još ponekog Konzuma ili Peveca u Srbiji. Pošteno!

Dok budemo čekali na moskovski Eurosong, vjerojatno ćemo pjevušiti gruzijsku pjesmu I don’t wanna put in, koja neće biti otpjevana u Rusiji, budući vrijeđa lik i djelo ruskoga KGB-premijera. No, usprkos zabrani, već je postala hit na mnogim radio postajama diljem svijeta. Čak mi se čini puno boljom od srpske pjesme o cipeli.

2 komentara:

Jezdimir Srijemski kaže...

Pozdrav
od tvog Petrovaradinca!

Anonimno kaže...

Ti si vise nego novine, osim gorke stvarnosti ti nam nudis i zracak optimizma da postoji normalan svijet.