Čestit Božić!

Zima je bila, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, snijegom zatrpani Srijem, nekoliko godina iza velike Titove čistke političkih protivnika. Bio sam gimnazijalac, jedva sam čekao dan kad će neka lijepa cura primjetiti kako sam se svježe obrijao. Komunistički Zemun imao je dušu koju ni sustavno gušenje nije uspjelo ubiti, te su neke kršćanske vrijednosti ostale očuvane i njegovale su se poskrivečki, u domovima Zemunaca koji nisu pristajali na odkršćavanje, a nije im bila neophodna crvena knjižica za probitak u službi.
U našem domu, uvijek se slavio Božić. Nismo to činili tajno, poput prvih kršćana, nego "normalno". No, nismo smjeli udarati u talambase, nego smo u miru kojega može imati samo obiteljska kuća ili stan, molili i slušali božićne pjesme sa kaseta što smo ih nabavili preko prijtelja iz Njemačke. Dakako, polnoćka se podrazumijevala.
Ah, zemunska polnoćka u Titovo doba! Puna crkva vjernika, znatiželjnika i udbaša, a trg ispred crkve (zapravo otvorena tržnica) ispunjen ljudima koji su znali poštivati vjeru svojih susjeda. Provokatori su brzo odustajali od "miniranja" polnoćke, te je ona doživljavana kao kulturno događanje u gradu.
Redovito su mi prijatelji čestitali Božić.
Redovito su se "oni drugi" sprdali i upirali prstom u nas.
No, nije me bilo briga. Otac, majka, sestra i brat bili su uz mene, a ta mi je potpora i zaštita jedino bila važna.
Proslava Božića, u to vrijeme, imala je smisla, imala je dubine i nikada me nije ostavljala ravnodušnim, i pokraj spoznaje da mi to neće biti ni od kakve koristi u svakodnevnom životu, dapače, mogao bih samo imati štete. Znali smo, svi mi koji smo proslavljali Božić, da činimo nešto lijepo i pametno, pa osuda naših svjetonazora od strane većine nije utjecala na promjenu stila života. Cijena je plaćana već idućega dana. I to je trajalo do 90-ih.
Nisam htio u ovom božićnom postu spominjati moje prijatelje pravoslavce, ali ću samo u dvije rečenice spomenuti nešto bez čega nema razumijevanja daljnjeg teksta. Moji prijatelji Srbi, koji su proslavljali Božić 13 dana poslije, imali su veći problem, budući nisu odgajani u duhu odlaska u crkvu, te se je sve što se odnosilo na Božić događalo u kući. Moj školski drug, druga klupa do vrata, sin visokog Titovog dužnosnika, pozivao me na večeru, znajući da ga "neću izdati". I nisam, kao što nije ni on mene. Tamo sam mu susretao i oca, predanoga komunista, koji je imao izliku kako "stari otac, zaostala generacija, proslavlja pravoslavne blagdane, pa ga ne želi uvrijediti". To je, uistinu, bila samo izlika. Dakle, tko je htio slaviti, slavio je, a cijena je plaćana već prema tomu koliko si bio ambiciozan.
Dolazili su mi i prijatelji iz SR Hrvatske, budući su običaji u Srijemu izuzetno lijepi, a to se nije moglo doživjeti primjerice u Zagrebu. Imali smo osjećaj kako radimo nešto nedopušteno, ili barem nepoželjno, ali mi to ipak radimo i ponosni smo sami na sebe što nismo zaboravili vjeru naših pređih.
Danas nemam taj osjećaj, ono što mi je nekada ispunjalo grudi i izlazilo iz mene svakim dahom. Ne, nisam (toliko) ostario. Vidim i po mojoj djeci, i po djeci mojih prijatelja. Komercijalizirani Božić nije "onaj" Božić.

Svejedno, svima koji se zateknu na ovoj stranici u ovih nekoliko Božićnih dana želim čestit Božić!

I neka svatko pokuša pronaći Božić unutar sebe, unutar svoje obitelji, ne gledajući što rade susjedi i što ima na TV-u, jer ondje ga zasigurno neće doživjeti.

Bezvezni režim

Razumljivo zaostajanje za ostatkom Europe očitovano je ovih dana u Srbiji u neobjašnjivoj euforičnoj atmosferi u povodu ukidanja viza za ulazak u države Schengenskoga ugovora, tzv. bijela lista. Dakle, svi državljani Srbije (koji su uspjeli napraviti novu biometričnu putovnicu) mogu putovati bez vize po EU. Autoriteti kažu kako je uspostavljanje bezviznog režima sa EU veliki korak za državu i njezine građane.
A istina je miljama daleko, kao i obično.
Dok su građanima Srbije trebale vize, do njih su lako dolazili tajkuni, mafijaši, političari i cajke. Zašto? Zato što su imali novaca. Sad kad više nisu potrebne vize, u inozemstvo će opet lako putovati tajkuni, mafijaši, političari i cajke.
U čem je razlika između viznog i bezviznog režima za građane Srbije?
Razlike nema, jer će opet putovati samo oni koji imaju novaca.
Ukidanje viza, dakle, ima samo simbolički značaj. Osjećaj slobode. "Možemo pobjeći kad zagusti".
Svatko znade da se u Srbiji izuzetno cijenila hrvatska putovnica, upravo zbog bijele liste. Da biste dobili pristojan posao, bilo je važno imati hrvatsku putovnicu, a do nje se dolazilo na razne načine: ili ste hrvatski Srbin, ili ste srbijanski Hrvat, ili ste ju kupili na sumnjiv način. Sad više nema potrebe za hrvatskom putovnicom, budući se može putovati sa crvenom srpskom.
Ala euforije!
Srpske su vlasti napravile medijsku kampanju kao da je jedino Srbija dospjela na bijelu listu!
Bio je čak i vatromet!
Čega se pametan stidi...
Vjerujem da je ćirilična putovnica posljednja karta na koju je zaigrao Tadić prije nego li padne u duboki jendek. Hvaliti se time što se može "normalno" putovati isto je što i slaviti Teslu za trofazni motor.