Na srpskoj postaji B92 započela je nova serija istraživačkih emisija pod nazivom Insajder, ovoga puta o navijačkim skupinama. Zapravo o "navijačkim" skupinama. Mlada autorica i prije je imala problema s javnošću, zapravo s onim nekritičkim dijelom javnosti koji jaše na valu posttitovske Srbije, što će reći memorandumske ili miloševićevske. Bajka o nebeskom narodu čvrsto je utemeljena i u novim generacijama, zahvaljujući politici koja ništa nije učnila kako bi i Srbi (osobito mladi) doživjeli katarzu i zatim krenuli naprijed. Obrazovni sustav, mediji,... Ma, sve već poznato. Kritički dio javnosti, koji se često naziva Druga Srbija, ponekad zabljesne i zasjeni samoga sebe, ali to je preslaba svjetlost u tmini. Tako su i ovoga puta predstavnici Druge Srbije stali u obranu mlade novinarke koja se usudila objelodaniti istinu (ili barem dio) o "navijačima", pa zatim dobila ozbiljne prijetnje smrću. Jedna je, čak, glumica, imala neugodnost na ulici od strane jednoga "navijača" samo zato što je nosila kišobran sa znakom B92.
Nimalo se nisam uznemirio, premda suosjećam s mladom novinarkom i njezinim kolegama.
Iste metode primjenjivane su kad god je trebalo ušutkati neugodnu istinu. Hrvati su kroz toga "toploga zeca" prošli i mogu samo posvjedočiti da nema spontanog nasilja, već da je ono uvijek dobro organizirano i ima pred sobom jasne ciljeve. "Navijači" su odradili posao na svim bojišnicama u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, a rezultat njihova od države organiziranog djelovanja jest sveopća propast. Poraz do poraza.
Kako za koga. Za nekoga je to bila i pobjeda, ako se uzme u obzir imovina stečena "navijanjem".
Promatram opušteno kako se zvjeri obrušavaju na medijsku kuću, na jednu novinarku i ne bi me iznenadilo da i ovaj "izlet" u obračun s prošlošću završi neuspjehom. Kako očekivati drukčiji ishod, kad u vlasti sjede zastupnici totalno oprečnih ideologija, a zapravo svi pušu u istu tikvu već sto godina. Već sam pisao o tome kako Srbi ne žele u EU, jednako kako neće priznati svoju ulogu u XX. stoljeću, zbog čega Mladić može biti spokojan. Jer, ako je jučer izrečena kazna od 30 godina zatvora za momka koji je ubio jednoga navijača u Beogradu, a Radić biva oslobođen krivnje nakon vukovarske klaonice, kriterija u sudstvu više nema. Knin je prekomjerno granatiran, a Vukovar temeljito i to se ni u međunarodnom sudstvu ne primjećuje. Dakle, Srbi imaju pravo što ne daju Mladića.
No, da se na trenutak vratim na lijepu novinarku koja ovih dana vjerojatno spava na nepoznatoj adresi. Ako preživi i Srbija postane normalna država, trebat će joj podići monumentalni spomenik na sred Beograda. Tolika m... nema nitko u Srbiji!
Da ne zaboravim: nema više Talibana na internetskom nebu. Cenzori svih boja imaju odličan osjećaj za opasnost, te tako miču sve što uzburkava ustajalu žabokrečinu. Slagao se ili ne s tekstovima na blogu Taliban, čovjek se treba zapitati: tko je tako moćan da vlastiti strah liječi brutalnom cenzurom?
Još je samo dvadeset dana do ostavke vječnoga ministra Rasima Ljajića.
11 prosinca 2009
05 prosinca 2009
Posljednje Mesićevo pokajanje
Imala je Hrvatska puno promašenih investicija, izgubljenih ljudskih resursa i pogrešnih političkih procjena i odluka, puno toga što je njezine građane skupo koštalo, pa ova avantura s predsjednikom Mesićem nije ništa iznenađujuća. Moram priznati da mi je ovaj smiješni čovjek bio čak i drag, u vrijeme dok je, u svojstvu predsjednika predsjedništva SFRJ, dolazio u Beograd i polemizirao s Borom Jovićem. Samo drag i ništa više. Jer, poznavajući njegovu prošlost, jasno je bilo i pticama na grani kako se radi o provjerenom kadru koji je imao i poneku zatvorsku epizodu u karijeri, što ga svakako opredjeljuje za visoke državne dužnosti. Jučer sam slušao interview kojega je Mesić dao jednoj beogradskoj medijskoj kući. Da mu je ženina obitelj stradala u Jasenovcu znao sam otprije, ali da su se komunisti opravdano osvećivali Hrvatima=ustašama, to sam čuo prvi puta. Javno. Mesić opravdava pokolj Hrvata (među kojima su, kako veli, Pavelićev zdrug, Bobanovi bojovnici,...) kao izvršenje revolucionarne pravde. Takvih postrojbi nije bilo u Srijemu, ali su svejedno Hrvati ubijani na micanje prsta partizanskih odličnika. Osobno sam slušao svjedočanstvo jednoga od Titovih bojovnika koji se hvalio kako je osobno pogubio "najmanje stotinu bandita", među kojima su bili njegovi susjedi čija je jedina krivnja bila u tome što nisu htjeli pristupiti partizanima. Evo jednog dijela njegova svjedočenja:
"Drug X mi je objasnio kako trebam prijaviti sve koje poznam, a da su bili ustaše, domobrani ili članovi njihovih obitelji. Sjedili smo dugo i pravili popis. Onda smo ih pošli loviti, budući su neki već bili pobjegli iz zemlje. Zatvorili smo ih u školskoj zgradi, u podrumu. Svakoga sam dana ulazio barem pet puta u podrum i vikao: 'Di ste, bando, di vam je sad Pavelić?', a onda sam ih mlatio redom, kako sam prolazio između njih. Osobito sam uživao dok sam tukao Stipu, mog školskog druga. On je bio ustaša. U neko vrijeme, dolazili su drugovi iz Komiteta i provjeravali je li se tko izvukao. Neki su već umrli u podrumu, pa smo ih bacali u bunar u dvorištu. Nismo smjeli pozvati obitelj da preuzme tijelo. Tako su nam zapovijedili. Nakon mjesec dana, više nikoga nije bilo u podrumu. Svi su završili u bunaru. Bilo ih je, ako se dobro sjećam, više od pedeset."
Drugo svjedočenje:
"Ja i drugarica X imali smo zadaću sprovesti u djelo zapovijed okružnog komiteta i prijaviti sve njemačke suradnike. U jednom trenutku, u zgradi Suda nakupilo ih se skoro dvjesto. Netko je predlagao da im se sudi, no ja sam bio protiv. Što imamo suditi bandi, kad je sve poznato? Nego, po kratkom postupku - uza zid i... Načelnik komiteta se složio s tim. Tri su noći bile dovoljne da ih sprovedemo do livade pokraj groblja i ondje pobijemo i zatrpamo. Šutjeli su, vjerojatno zbog iscrpljenosti, gladi i batina što su pretrpjeli, ali su zasigurno osjećali i krivnju. Samo je posljednje večeri jedan, izuzetno snažan i hrabar momak, vikao: 'Ej, narode, vode Hrvate na strijeljanje!' Udarali smo ga maljem, ali ga nismo mogli ubiti. Onda je došao jedan od zapovjednika i pucao mu u glavu. Tek je onda pao. Bilo nam je zabranjeno o svemu govoriti. Šutio sam, jer mi je obećana kuća i zaposlenje za sina."
Treće svjedočenje:
"Imao sam susjeda Nijemca. Pošten čovjek. Nije sudjelovao u ratu. Kad je došlo 'oslobođenje' došli su mu u kuću partizani i zapovijedili da mora seliti. On nije htio napustiti svoj dom, ali su mlađi, zbog straha za vlastite živote, ipak otišli. Nakon nekoliko dana, trojica su ušla u njegovu kuću i ubila ga na dvorištu. Gledao sam preko ograde kako mu ubice izvode iz štale dva rasna konja i ostavljaju ga mrtvog na sred dvorišta. Zatim su došli kod mene i pitali jesam li što vidio? Slagao sam. Nasmijali su se i otišli. Navečer su došli neki Cigani i odneli tijelo. Nikad nisam imao tako dobrog i poštenog susjeda."
Predsjednik Mesić je propustio da spomene Hrvate u Srbiji. Ponovno! Kao da ne postoje! Bljunuo je vatru na Hrvate u BiH (što je njegov poznati politički manir), osvrnuo se na RKC i Dodika, ali srbijanske Hrvate nije niti spomenuo.Mogao je, barem na odlasku, jednom srbijanskom mediju.
Neću se prijaviti za glasovanje za predsjednika Hrvatske, premda me je Veleposlanstvo pozvalo da to učinim. Držim da nemam moralnog prava birati predsjednika države u kojoj ne živim, iako je to moja matična država, tim prije što sam na posljednjim izborima sudjelovao, a rezultati su bili katastrofalni. Zar ću ponovno glasovati za predsjednika koji me se odriče? Odustajem. Neka Hrvati u Hrvatskoj izaberu predsjednika za kog misle da će najbolje zastupati njihove interese, jer moje sigurno neće. Nisam čuo niti jednoga predsjedničkoga kandidata da me je i spomenuo, a tu prestaje i moj interes za izborima. Ne zamjeram nikomu! Ovo je ionako otpisana zajednica u kojoj mogu prosperirati samo poslušni i asimilirani Hrvati spremni na kompromise koji negiraju nacionalni identitet.
Još su samo tri tjedna ostala do ostavke Rasima Ljajića, vječnog ministra u srpskoj vladi.
"Drug X mi je objasnio kako trebam prijaviti sve koje poznam, a da su bili ustaše, domobrani ili članovi njihovih obitelji. Sjedili smo dugo i pravili popis. Onda smo ih pošli loviti, budući su neki već bili pobjegli iz zemlje. Zatvorili smo ih u školskoj zgradi, u podrumu. Svakoga sam dana ulazio barem pet puta u podrum i vikao: 'Di ste, bando, di vam je sad Pavelić?', a onda sam ih mlatio redom, kako sam prolazio između njih. Osobito sam uživao dok sam tukao Stipu, mog školskog druga. On je bio ustaša. U neko vrijeme, dolazili su drugovi iz Komiteta i provjeravali je li se tko izvukao. Neki su već umrli u podrumu, pa smo ih bacali u bunar u dvorištu. Nismo smjeli pozvati obitelj da preuzme tijelo. Tako su nam zapovijedili. Nakon mjesec dana, više nikoga nije bilo u podrumu. Svi su završili u bunaru. Bilo ih je, ako se dobro sjećam, više od pedeset."
Drugo svjedočenje:
"Ja i drugarica X imali smo zadaću sprovesti u djelo zapovijed okružnog komiteta i prijaviti sve njemačke suradnike. U jednom trenutku, u zgradi Suda nakupilo ih se skoro dvjesto. Netko je predlagao da im se sudi, no ja sam bio protiv. Što imamo suditi bandi, kad je sve poznato? Nego, po kratkom postupku - uza zid i... Načelnik komiteta se složio s tim. Tri su noći bile dovoljne da ih sprovedemo do livade pokraj groblja i ondje pobijemo i zatrpamo. Šutjeli su, vjerojatno zbog iscrpljenosti, gladi i batina što su pretrpjeli, ali su zasigurno osjećali i krivnju. Samo je posljednje večeri jedan, izuzetno snažan i hrabar momak, vikao: 'Ej, narode, vode Hrvate na strijeljanje!' Udarali smo ga maljem, ali ga nismo mogli ubiti. Onda je došao jedan od zapovjednika i pucao mu u glavu. Tek je onda pao. Bilo nam je zabranjeno o svemu govoriti. Šutio sam, jer mi je obećana kuća i zaposlenje za sina."
Treće svjedočenje:
"Imao sam susjeda Nijemca. Pošten čovjek. Nije sudjelovao u ratu. Kad je došlo 'oslobođenje' došli su mu u kuću partizani i zapovijedili da mora seliti. On nije htio napustiti svoj dom, ali su mlađi, zbog straha za vlastite živote, ipak otišli. Nakon nekoliko dana, trojica su ušla u njegovu kuću i ubila ga na dvorištu. Gledao sam preko ograde kako mu ubice izvode iz štale dva rasna konja i ostavljaju ga mrtvog na sred dvorišta. Zatim su došli kod mene i pitali jesam li što vidio? Slagao sam. Nasmijali su se i otišli. Navečer su došli neki Cigani i odneli tijelo. Nikad nisam imao tako dobrog i poštenog susjeda."
Predsjednik Mesić je propustio da spomene Hrvate u Srbiji. Ponovno! Kao da ne postoje! Bljunuo je vatru na Hrvate u BiH (što je njegov poznati politički manir), osvrnuo se na RKC i Dodika, ali srbijanske Hrvate nije niti spomenuo.Mogao je, barem na odlasku, jednom srbijanskom mediju.
Neću se prijaviti za glasovanje za predsjednika Hrvatske, premda me je Veleposlanstvo pozvalo da to učinim. Držim da nemam moralnog prava birati predsjednika države u kojoj ne živim, iako je to moja matična država, tim prije što sam na posljednjim izborima sudjelovao, a rezultati su bili katastrofalni. Zar ću ponovno glasovati za predsjednika koji me se odriče? Odustajem. Neka Hrvati u Hrvatskoj izaberu predsjednika za kog misle da će najbolje zastupati njihove interese, jer moje sigurno neće. Nisam čuo niti jednoga predsjedničkoga kandidata da me je i spomenuo, a tu prestaje i moj interes za izborima. Ne zamjeram nikomu! Ovo je ionako otpisana zajednica u kojoj mogu prosperirati samo poslušni i asimilirani Hrvati spremni na kompromise koji negiraju nacionalni identitet.
Još su samo tri tjedna ostala do ostavke Rasima Ljajića, vječnog ministra u srpskoj vladi.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)