17 ožujka 2014

Za maloga vuka spremni

Spremno naprijed u prošlost
Nije da ne bi trebalo komentirati izborne rezultate u Srbiji, ljeta gospodnjega 2014-oga, ali Srbi su postali tako dosadni, da ću jedva potrošiti pol ure na ovaj događaj. Vjerovatno je većina već čula kako je Srpski četnički pokret...zapravo, Srpska radikalna stranka...odnosno Srpska napredna stranka  nadmoćno pobijedila osvojivši polovicu glasova izašlih birača. A izašla je polovica. Dovoljno da se ustoliči novi vožd kome već lijepe epitete poznate od prije dvadesetak godina.
Budući nisam ostrašćeni sudionik izbora, još manje zainteresirani promatrač, mogu hladno i vjerujem nepristrano ocijeniti što se tu zapravo dogodilo.

Srbi imaju veliki problem s granicama i to se pokazalo i na ovim izborima. Voljeli bi imati kvalitetniji život i bolji standard, ali puno im je važnije gdje su granice njihove države. Jer, da barem malo razmisle, nikada ne bi izabrali stranku koja je već jednom sudjelovala u ratu i senzacionalno ga izgubila. No, jesu li Srbi imali izbora? Pa, i nisu, budući su trebali izabrati između tri opcije koje su već pokazale svoje umijeće barem u jednome mandatu. Miloševićeva partija izgubila je već okupirani teritorij, njezini Šešeljevi dečki također su sudjelovali u tom porazu, a nesretni Đinđićevi derivati okušali su se u korupcionaškim aferama. I to je sve. Niti jedne normalne opcije, građanske ili nacionalističke, ali s jasnim programom i ideološkim odrednicama. Prosječno obrazovani Srbin mogao je prije glasovati za bilo koga, taj je pravio koaliciju upravo s onima koje nikako ne bi volio vidjeti na vlasti, pa je postalo svejedno za koga glasuješ – dečki i cure se naposlijetku lijepo dogovore o podjeli funkcija, državnih tvrtki i prirodnih resursa. Upravo to je razlog zašto je polovina Srba ostala doma, ili nisu htjeli doći iz inozemstva glasovati. Nemaju za koga.

Tko je, onda, glasovao za gospodina Vučića? Uredno, kao i uvijek, svi frustrirani dođoši iz svih ratova u posljednjih stotinu godina, a takvih je ponajviše u Vojvodini i Beogradu. Znaju i oni, nesretni, da je situacija loša, da se nema novaca, ali i dalje ih drži uspomena na „slavne“ devedesete, kad su bili sigurni da će Dubrovnik, Split, Zadar, Osijek i Sarajevo biti srpski gradovi. To ih je opredijelilo za poznate face iz toga doba, a tko je poznatiji od Vučića i Dačića? Za Đinđića se glasovalo iz inata, jer je posljednji diktator Milošević izgubio rat na Kosovu, zatim po inerciji za Tadića, ali on nije davao nadu. Trpjeli su ga nekoliko godina, a onda se vratili staroj ljubavi. Sad imaju i dodatni narkotik: Putin demonstrira silu koja im je tako nedostajala tijekom ratova na Balkanu. Već sam pisao o tome kako se Srbi nadaju da će u nekom novom ratu, u novom odnosu snaga među svjetskim silama, napokon izići na one „povijesne granice“, o kojima su tako nadahnuto govorili Šešelj i Vučić, a najnoviji događaji u Ukrajini samo nagovještavaju da bi se to brzo moglo dogoditi.

Dakle, Srpska napredna stranka ima apsolutnu većinu u srpskom parlamentu, pa može donijeti zakon da se petak proglasi za srijedu, ako hoće. Istu je priliku imao i Milošević nakon prvih izbora. Zlobnici bi rekli: povijest se ponavlja.

Kako su prošli Hrvati? Onako kako su i zaslužili. Nisu imali vlastitu manjinsku listu, te su... Zapravo, ovako trebam reći: nije imao vlastitu listu, pa je pokušao ući u srpsku skupštinu preko propale Demokratske stranke. Dakako, radi se o Petru Kuntiću, predsjedniku partije koja pretenciozno za sebe veli da je hrvatska i koji za dva mandata u srpskoj skupštini nije uspio progovoriti ni riječi, izuzev u rijetkim prigodama kad u skupštini nije bilo svega desetak nazočnih zastupnika. Ne sumnjam da će Pero pronaći neki posao, ali sretan sam što ga više ne moram gledati kako samo sjedi i nezainteresirano sluša što drugi govore. O drugima koji bi htjeli uskočiti u udobne državne naslonjače ne bih trošio riječi. Volio bih spomenuti neke koji bi trebali zastupati Hrvate u Srbiji, ali neću bez njihovog odobrenja. Vjerujte, ima takvih, samo ne mogu podići glavu od starih „političara“. Srećom, Kuntiću i njegovima ovo bi trebao biti kraj političke karijere. Neka krenu na pecanje ili igranje šaha, za drugo i nisu. Lijepo i točno se Ivica Dačić narugao Tadiću kad mu je rekao: „On još uvijek ne zna da je postao prošlost.“ Mađari su fino osigurali desetak mjesta, Albanci iz Preševa također, Pazarci također, ali ne i Hrvati. A trebali su imati barem petero. No, priznajmo da je veliki dio krivnje i na Hrvatskoj, iz koje ne stižu nikakve riječi ohrabrenja niti poticaja, nego se (očito namjerno) toleriraju nesposobni i častohlepljivi „političari“, jer takvi nisu smetnja dobrosusjedskim odnosima.


Eto, Srbi su izabrali novoga Rankovića, vuka u ovčjoj koži, pa neka uživaju u narednim godinama njegove apsolutne vlasti. Samo, bez obzira što se to mnogih ne tiče, ne ispuštajte iz vida srpskoga vožda, čija je prošlost mračna da mračnija ne može biti. Od njega do sada ništa dobro nije došlo. A Kuntić? Nadam se da je i on prošlost.



1 komentar:

jakotužan kaže...

Dragi moj, iako sam Srbin po neku reč ne razumem, ali mi se dopada stil pisanja. Sve pohvale. Napomena je da kada govoris o svim Hrvatima ili svim Srbima da onda koristis termin većina npr. većina Hrvata ili Srba. Jer ne interesuje sve Srbe politika, a i nije tačno da se Srbi nadaju da će u nekom novom ratu, u novom odnosu snaga među svjetskim silama, napokon izići na one „povijesne granice“. jer zaista postoje obrazovani i dobri ljudi i ovde u Srbiji koji žele mir i slogu, a retarda uvek imaš i ovde pa i u Hrvatskoj.
Zatucanost je veliki problem nas Balkanaca, a tek kada prekinemo da živimo u prošlosti naučićemo kako se živi. Hvala za blog. Uz ovaj savet gotovo savršeno napisano. :)