Vulgarno utjerivanje srpstva

Sljedbenici Svetoga Save na djelu

Kad je polovicom XX. stoljeća „na ovim prostorima“ (mrzim ovu odvratnu inačicu) zavladao Tito, napravio je nekoliko poteza kako bi osigurao svoju totalitarnu vlast. Eliminirao je sve potencijalne političke protivnike, često ubojstvima, oduzeo imovinu bogatima, spustio s brda i planina u ravnicu i gradove siromašni svijet i proglasio sebe kraljem bezbožnoga kraljevstva. Nije zabranio tradicijske vjerske institucije, poput SPC ili RKC, ali one nisu imale utjecaja u društvu i uopće nisu bile nazočne u medijima na bilo koji način. Kod Srba to nije ništa mijenjalo, budući oni SPC i ne doživljavaju kao vjersku instituciju, a kod Hrvata je bitno promijenilo odnos naspram crkve. Praktični i iskreni vjernici ni pod koju cijenu nisu se odricali vjere, iako to nije bilo uputno sa stajališta egzistencije, ali su u tome ustrajali. Tako su održali zadovoljavajuću razinu njegovanja vjerskih osjećaja kod mladeži, koja je imala i svoja krštenja, prve pričesti, krizme i vjenčanja u mjeri u kojoj se to u pojedinim sredinama moglo. U Srijemu, primjerice, gradovi su bitno zaostajali za seoskim sredinama,  u kojima su se očuvali stari običaji i čak ponegdje i unaprijedili. Naravno da se nije mogao dobiti slobodan dan za Božić, ali na polnoćku se išlo masovno. Dobro se sjećam tih Titovih polnoćki u Zemunu, u jedinoj preostaloj župi, kad je crkva bila prepuna svijeta (među kojima, dakako, velik broj udbaša), a cijeli prostor oko crkve premalen da primi sve vjernike i znatiželjnike među kojima je najveći broj bio Srba tradicionalista. Hrvati su znali da ne mogu napredovati u službi ako nisu slijepi Titovi sljedbenici (što je značilo odreći se svoga hrvatstva u cjelini i postati Jugoslavenom), tako da su svjesno sebe osudili na takav tretman, ne odričući se vjere svojih pređih. Cijena takve odluke bila je visoka. U to doba, pravoslavni Srbi (oni koji su prije Tita bili praktični vjernici) napravili su značajnu transformaciju, tako da su dopodne bili Titovi poslušnici, a navečer odlazili jedni k drugima na krsnu slavu i potajno pjevali četničke pjesme. Dakako, ako bi udba nekoga odlučila eliminirati, njegovanje pravoslavlja bio je jedan od bitnih elemenata. Ipak, Zemun je granica srednje Europe i Balkana, razvijene civilizacije i nerazvijenog ruralnog područja, tako da je bilo moguće da gradonačelnik Beograda (Branko Pešić, stari Zemunac), proslavlja sve pravoslavne blagdane isključivo u svojoj obitelji i da za to znaju svi kolege komunisti, a ne rade mu probleme zbog toga. Jednako tako i moja je obitelj, koja je također stara zemunska (već sam pisao o tome, ali ću ponoviti: dulje od 300 godina smo ovdje), proslavljala naše katoličke blagdane, a jedina razlika naspram Pešićevih je bila u tome što nitko iz obitelji nije mogao postati gradonačelnikom. Nezgodno je, budući je Zemun do skora bio u NDH.

Odvikavanje od vjere Tito je držao temeljnim ciljem, samo zarad svoje vladavine i stvaranja ateističke, komunističke elite. Nije mali broj bio onih koji su prijavljivali svoje susjede i rođake kako su „primali popa u kuću“, a onda je njihova sudbina bila u rukama političkih komesara.

Na žalost, danas moram konstatirati da smo onda proslavljali naše blagdane u svoj dubini vjere i skoro fanatičnoj odanosti vlastitom narodu, samo da ne bismo postali prodane duše i oni u koje će generacije upirati prstom kao u izdajnike ili otpadnike. Jer, nismo mi naslijedili svoje hrvastvo od naših očeva i majki, nego smo ga posudili od svoje djece.

Kako je danas u Zemunu?

Preskočit ću ono tragično razdoblje 90-ih. Danas se u Srbiji proslavlja Sveti Sava, osnivač SPC (Srbi vele i države Srbije), na način koji vrijeđa sve osjećaje pripadnika ostalih naroda koji ovdje žive. Da bih ovo plastično pokazao, evo kako izgleda svečana akademija u osnovnoj školi koju pohađa moje dijete.

Direktor škole: Pomaže Bog, braćo Srbi i sestre Srpkinje. Danas Srbi proslavljaju svog sveca, osnivača srpske države i crkve, onom kome možemo zahvaliti što smo ostali Srbi i što imamo svoj srpski jezik i srpsko pismo. Srpska djeca uče u školama na srpskom jeziku, njeguju srpsku kulturu i srpske običaje, a u srpskim školama nema većega događaja od proslave Svetoga Save...

Zbor: pjevaju Svetosavsku himnu („uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi“)

Djevojčica iz VII. razreda recitira: „Sveti Sava Srbe voli i za njih se Bogu moli...“

Zbor: pjevaju neku pjesmu o Srbadiji.

Zatim su još nekoliko (stotina) puta djeca recititirala ili čitala neke uradke u kojima je svaka druga riječ Srbija, Srpstvo, Srbadija, srpski, pop je nešto bajao, svi su se krstili nekoliko desetaka puta po tri, a naravno da je u svakoj učionici reprodukcija freske na kojoj je prikazan Sveti Sava.

Na kraju, roditelji su krenuli kućama, a iz školske fiskulturne dvorane odjekivale su riječi narodne pjesme:

                        Srbin šuti, dok se ne naljuti,

                        Srbin šuti dok se ne naljuti.

                        Za Srbiju uvijek spreman da se bije,

                        još Srbina nitko pobijedio nije!

Zatim se nastavnici i ugledni članovi školskog odbora prihvate krkanja na bogato urešenom stolu.

Moje dijete je, u nižim razredima, moralo sudjelovati u ovom vulgarnom utjerivanju srpstva. Danas više ne želi, ali je to vrlo primjećeno i dato na znanje i nama roditeljima. Ovo je samo primjer kako se u Srbiji brutalno narušavaju vjerska i nacionalna osjećanja stanovnika koji nisu Srbi i to od najranije dobi. Nije pogrešno napraviti usporedbu s nacističkim njemačkim režimom, koji je proglašavao goticu za službeno pismo, te proglašavao čitave narode za nižu rasu. Ovakva proslava „školske slave“ gadi se svakom normalnom čovjeku, osim fašistoidnim Srbima koji  vjeruju da se na taj način brani narod i država. Jedino u čemu su Srbi uspješni jest da na taj način stvaraju neprijatelje među pripadnicima naroda koji skupa s njima žive, pri tome zaboravljajući da je „prostor“ iznad Beograda stoljećima pripadao svima nama koji nismo Srbi. Zaboravljaju da smo upravo mi prihvatali Srbe koji su bježali od turskoga zuluma, davali im životni prostor i priliku da zarade za kruh, ne vrijeđajući njihove vjerske i narodne običaje, što se najbolje vidi po velebnim pravoslavnim hramovima diljem Srijema, a izgrađenih unajvećma u vrijeme KundK monarhije. Zaboravljaju da su manastiri na „srpskoj svetoj gori“ Fruškoj gori zapravo izgrađeni na temeljima nekadašnjih pavlinskih samostana. Puno toga svjesno i bezobrazno zaboravljaju, kao da nisu izvukli nikakve pouke iz vlastitih loših iskustava u protekla dva desetljeća. Članstvo u EU neće pomoći da se Srbija civilizira, jer poduzima ili je poduzimala upravo suprotne korake na Kosovu, jugu Srbije, ali i u Vojvodini. Da sam zloban, rekao bih da to netko namjerno radi kako bi Srbija postala uistinu pravoslavna džamahirija, ali u granicama iz XIX. stoljeća.