Tko je, zapravo, pobjednik?

Pobjednik, na drugoj strani je Zemun

Nije mi lako ni sjetiti se kroz što sam prolazio tijekom posljednjih dvadeset i više godina. Ni ne treba stalno gledati u prošlost, još manje treba živjeti u njoj i od nje, ali još je veći grijeh zaboraviti. Ne želim se podsjećati ružnih stvari, ali potezi aktualnih političara jednostavno me nukaju na to. Posljednja pljuska stiže iz Zagreba, u obliku službenoga posjeta predsjednika Hrvatske vlade Milanovića Beogradu, kome će domaćin biti Ivica Dačić, aktualni predsjednik srpske vlade i ministar policije.

Ovo bi bilo posve normalno, kad bi se radilo o „normalnim“ uvjetima za suradnju dvije susjedne države koje su krvavo ratovale, pa se pomirile i krenule putem suradnje i mira. Prije toga, trebalo se dogoditi svođenje računa, kao što je Njemačka morala napraviti nakon WW2, a to se nije i nikada neće dogoditi. Nemojte mi samo reći „nikad ne reci nikad“, budući u srpskom slučaju to zasigurno vrijedi. Nikada, ali nikada Srbi neće priznati da su bili agresori u Hrvatskoj nad Hrvatima, niti da su se mogla izbjeći razaranja Vukovara i ostalih gradova u Hrvatskoj, te ubojstva i protjerivanja tisuća Hrvata iz svojih domova na početku agresije. Nikada, ali nikada Srbi neće priznati da su sustavno terorizirali Hrvate u Srijemu, koji su u najvećem broju morali odseliti iz svojih domova, premda su na tom području starosjedioci već nekoliko stoljeća. Nikada, ali nikada Srbi neće priznati kako je preostali hrvatski živalj u Srbiji (Vojvodini, Beogradu) nesrazmjerno zastupljen u državnim službama u odnosu na Srbe u Hrvatskoj. Kad se to sve zna, a sve činjenice to potvrđuju, ne vidim niti jedan razlog od državne važnosti za posjet hrvatskog predsjednika vlade Beogradu. On vjerojatno vidi, čim dolazi.

Odmah mi pada na pamet usporedba. Zamislite da je, nakon WW2, Hitlerov ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, preživjeo, postao Bundeskanzler, te primio u posjet francusku ili poljsku delegaciju radi pregovora o međusobnoj suradnji! Protuprirodni blud!

U kakvu Srbiju dolazi Milanović?

U državu u kojoj je predsjednik aktivni sudionik Domovinskog rata kao član fašističke Srpske radikalne stranke, nositelj titule četnički vojvoda i komične titule „vojvoda od zahrđale kašike“ (njegov kum i politički uzor, Šešelj, javno je promovirao metodu za ubijanje Hrvata bez municije, zahrđalom kašikom, od koje neprijatelj dobije sepsu).

U državu u kojoj je predsjednik vlade (pogrešno nazvan premijer) također član Miloševićeva režima i koji svoja politička uvjerenja nije nimalo promijenio, osim kad je u pitanju vlast pod svaku cijenu.

U državu u kojoj danas živi 1% Hrvata, a jedino u skupštini imaju jednoga zastupnika (i to izabranog s Tadićeve liste, nikako ne zbog toga što je Hrvat) i niti jednoga u vladi.

U državu koja je potpisala međudržavni sporazum s Hrvatskom o recipročnoj zastupljenosti manjina u državnim tijelima, a tog se sporazuma pridržava (čak i pretjeruje!) jedino Hrvatska.

U državu u kojoj ministar pravde javno baca u smeće vodu proizvedenu u Hrvatskoj.

U državu u kojoj slobodno djeluju fašističke udruge (premda se tako ne zovu). Posljednji primjer: spaljena je zastava Vojvodine u centru Novog Sada, a bivši gradonačelnik istoga grada nazvan je ustašom. Članovi pokreta (stranke u vlasti) Dveri promoviraju Veliku Srbiju, očišćenu od nacionalnih manjina, prije svih Hrvata.

Ima toga još, ali zaustavit ću se na ovome.

U najavi Milanovićeva posjeta Srbiji, prema protokolu, predviđen je i susret s „predstavnicima hrvatske zajednice“. Budući je i Sanader dolazio prije svoga pada i susreo se s „predstavnicima hrvatske zajednice“, to bi mogao biti nagovještaj nastavka Milanovićeva političkog djelovanja. O ovome ću svakako pisati, kad se Milanović vrati u Zagreb.

Hrvatski narod u Srbiji imao bi puno toga za reći Milanoviću, kad bi to imalo bilo kakvoga utjecaja. No, moram priznati da iz njegovih usta još nisam čuo da je ikada spomenuo tu zaboravljenu skupinu ljudi, što samo znači da će jedini predmet razgovora ići onim tijekom kako bude zahtijevao Milorad Pupovac, a to znači i Savo Štrbac. Tako je uvijek bilo, tako će biti i sada. Jer, jedino su srpska prava u Hrvatskoj temeljno ugrožena, dočim su Hrvati u Srbiji (prema mnogim mišljenjima) privilegirani ili čak imaju prijesudan utjecaj na kreiranje srpske politike, te se nemaju na što ni požaliti.

Žalostan sam što će sutra hrvatski narod ponovno biti osramoćen.