Serbien, Serbien über alles

Hoće li se ponoviti? Drang nach Croatia.

Nisam imao strpljenja pričekati službene rezultate posljednjih srpskih izbora niti formiranje nove vlade, te ću slavodobitno napisati ovaj post kao hommage samome sebi. Predviđanja i projekcije o tome kamo će krenuti srpska politika, o čemu su pisali hrvatski i mnogi svjetski mediji, pali su u savsku vodu ispod Kalemegdana pobjedom one iste političke opcije koja je planirala i provela najveće zločine nakon II. svjetskog rata. Nikada, ali nikada se Srbija nije pokajala zbog tih zločina, pače ni u vrijeme vladavine šarmantnoga Tadića. Kako je vrijeme više odmicalo, a vidjelo se da neće biti velikih konzekvenci nakon rata, tako je srpska politika postajala sve agresivnija. Ta se agresivnost enormno povećala kad je Hrvatska pristala podijeliti sa Srbijom krivnju za rat uhićenjem generala najzaslužnijih za oslobađanje Hrvatske i definitivno stjecanje slobode.

Kako tumačiti volju srpskih građana da im predsjednik postane četnički vojvoda? Na isti način kao rezultate VIII. sjednice srpskih komunista, te odluke da se započne rat za Veliku Srbiju, kako veli novi srpski predsjednik „nedosanjani i neostvareni san“.  Nikada, ali nikada u Srbiji nije i neće doći do neminovne katarze, dok ne bude vojno i teritorijalno svedena u granice u kojima Srbi imaju svoje prirodno stanište, a to će reći južno od Dunava i Save i istočno od Drine. Nije ovo moja želja za nekakvim novim balkanskim ratom, nego objektivno sagledavanje činjenica. Izbor četničkog vojvode Nikolića za predsjednika samo je isticanje starih ciljeva i dokaz da su srpski glasači razočarani neučinkovitošću svojih političara, od Miloševića do Tadića. Prosječan Srbin drži kako je veliki krivac za neuspjeh projekta Velika Srbija upravo pravoslavna Rusija koja je u to doba prolazila kroz bolni raspad, te nije pomogla braći s juga kad im je to bilo potrebno. Danas je, vele, posve drukčija situacija. Rusija je stala na noge, nikad nije bolje stojala ekonomski, a njome upravlja osoba koju bi svi Nikolićevi glasači aklamacijom postavili na mjesto premijera Srbije.

Pa onda – pravac Zagreb! I Dubrovnik! I...

Vrhunsko postignuće četničke politike, Vukovar 1991.

Možda se ovo ne navodi eksplicitno, ali su sve manifestacije nakon Nikolićeve pobjede usmjerene u tom pravcu. U euforičnom ozračju očekivanog slavlja u Nikolićevom timu, zanimljivo je bilo promatrati tko je sve bio u prvim redovima. A bilo je takvih likova da se čovjek mora podsjetiti ne tako davne fašističke prošlosti novoga predsjednika. Bio je tu i Dr. Lončar (koga zovu „doktor smrt“) poznat po ilegalnom liječenju najvećih srpskih kriminalaca, ali i po mengeleovskim zahvatima u vrijeme rata. Bio je tu i profesor Oliver Antić, čije su tribine na kojima je „predavao“ bile nalik Hitlerovim nastupima po minhenskim pivnicama. Bili su tu i rođaci najvećih ratnih zločinaca i tajkunski savjetnici. Svi oni imaju stanovita očekivanja, nije teško pogoditi koja. No, osnovni zaključak, koga skoro da i ne trebam navoditi, jest slijedeći: Srbija uporno traga za vođom, za liderom koji će ispuniti očekivanja velike većine Srba. Nema pomaka u civilizacijskim postignućima, nema promjene u svjetonazoru, samo se pojačava žal za izgubljenim ratovima i nada u neki veliki bum na europskoj političkoj sceni koji bi dao zeleno svjetlo za nove promjene granica. Ako bi se, uz to, mogla popraviti i ekonomska situacija, ne bi bilo loše. Međutim, nema tog Đokovića koji bi mogao popraviti image Srbije nakon izbora Nikolića za predsjednika.

Proteklih tjedan dana, pratio sam reagiranja „u regionu“. Milanović i Josipović nisu presretni zbog Tadićeva poraza, ali ni pretjerano izravni glede Nikolića. „To je unutrašnja stvar Srbije“, govore. Jest, ali ako susjed počne paliti kuću, prirodno je da budete zainteresirani. Samo politički slijepac neće ozbiljno shvatiti događaje u Srbiji. Jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji je Nikolićev izbor nazvao pravim imenom živi u Subotici i njegovo ime je Tomislav Žigmanov, ovdje već spominjani. Reakcija iz Hrvatske, iz službene Hrvatske, bila je mlaka, mlitava i skoro ohrabrujuća, kao da se ne radi o osobi koja je aktivno sudjelovala u ubijanju Hrvata i rušenju Hrvatske, nego samo o lokalnom grobaru, koji je u međuvremenu studirao i  stekao zvanje mastera (?!). Bezobrazni i bezobzirni novinari poput Dežulovića, usporedili su dvojicu Tomislava (Karamarka i Nikolića) dajući im istovjetan značaj u prošlosti. Izjednačavanje  Nikolića s bilo kojim suvremenim hrvatskim političarem ili dužnosnikom ne samo da je bezobrazno, nego je tendenciozno, budući se takvim činom amnestira pravi krivac. Ostavimo na stranu HDZ-ove lupeške aktivnosti, jer u ovome trenutku to nije predmet zanimanja.

Ne mogu ne primjetiti da Nikolić, predsjednik Srbije, drži da Hrvati žive samo u Republici Hrvatskoj. Vjerojatno ima informaciju da je njegova politika protjerivanja Hrvata iz Srijema uspješno provedena, te nema potrebe spominjati Hrvate u Srbiji. Za Suboticu je već pronađeno rješenje, budući ondje žive samo Bunjevci i Šokci. Na Nikolićevu nesreću, evo informacije: u Srijemu, uključivši u njega Beograd i Novi Sad, živi više Hrvata nego u Bačkoj i pokraj masovnog protjerivanja u kojima je i on aktivno sudjelovao, i oni sigurno nisu njegovi glasači. Nas ne može prevariti navodno proeuropsko opredjeljenje srpskoga predsjednika, kad svakoga dana susrećemo njegove batinaše, aktivne sudionike u zločinima nad Hrvatima u Srijemu, Slavoniji, Lici,...

Mali jubilej

Zaboravite na čas Tomu-diplomu i pogledajte brojač posjeta na desnoj strani. Vidjet ćete da je premašena brojka od 30 tisuća i to me je ponukalo da istražim statistiku. Poglavito se radi o stalnim čitateljima koji redovito svraćaju na CroSirmium držeći moje tekstove zanimljivim ili informativnim. U Srbiji nema među Hrvatima javnog iznošenja mišljenja, a za to postoje mnogi razlozi o kojima ne bih danas. Moj motiv je poznat: želim iznijeti vlastito mišljenje, kao Hrvat koji živi u Srbiji i kao osoba koja po svoje mišljenje ne mora ići u Zagreb, Beograd ili Suboticu. Očito da ima jedan broj čitatelja kojima je ovo što pišem zanimljivo, te se ponekad moji tekstovi mogu pronaći i na drugim portalima, a linkovi svakako. Osobito mi je drago što sam na nekim portalima posjećeniji od mnogo „uglednijih“ i moćnijih medija, ali i što me prenose i na onim mjestima čija su politička stajališta suprotna mojim (na jednom portalu, primjerice, CroSirmium ima pet puta više posjeta nego Index.hr!). Politička sučeljavanja bit su demokracije i nikad neću omalovažavati mišljenje ekstremnih ljevičara i desničara, premda su to opcije koje mi se najmanje sviđaju. Svi su moji čitatelji, nadam se, shvatili da su za mene i Hitler i Tito jednako tretirani, budući su bili nositelji  ekstremnih političkih ideja koje su za posljedicu imale ljudsko stradanje, a tome se najviše protivim. Živeći u Srbiji doživio sam kao Hrvat mnoge neugodnosti, pa ipak ne mogu reći za srpski narod da je genocidan, barem zbog mojih prijatelja koji su divni ljudi i s kojima sam proživio moj dosadašnji život. Ipak, ne mogu prešutjeti činjenicu da upravo to što sam Hrvat predstavlja veliku zapreku za bilo kakvo napredovanje, dobar posao ili afirmaciju u kulturi. U Srbiji se Hrvati doživljavaju kao strano tijelo i kad se dogodi da netko po prvi puta sazna da sam Hrvat, reakcija je krajnje neobična: čuđenje i razočarenje. „Tko bi rekao, dobar i pošten čovjek, a Hrvat!“ To je istina, premda Srbi ne vole čuti o sebi ovakva svjedočanstva. CroSirmium je i nastao iz nemogućnosti da se o pojavama iz okruženja javno progovori. Jedina hrvatska nakladnička kuća „Hrvatska riječ“ iz Subotice strogo je cenzurirana, tako da se u njezinom tjedniku ne može napisati ništa kontra dužnosnika RH, RS, a ponajmanje protiv čelnika DSHV-a ili hrvatske diplomacije, a većina Hrvata ima spoznaju o „mutnim radnjama“ tih istih dužnosnika od kojih svi imamo velike štete. Još jednom, zahvaljujem svim redovitim čitateljima, portalima koji povremeno prenose moje tekstove i obećavam da ću i nadalje kritički pisati o temama koje se tiču srijemskih Hrvata, one grane hrvatskoga roda koja je teško postradala u posljednjih sto godina. Zahvaljujem i prijateljima koji mi redovito šalju dobre informacije koje mogu iskoristiti u mom radu, ali i revnim udbašima koji će u mojim tekstovima tražiti povod za moj progon. Ovi posljednji dobro znaju da ne predstavljam opasnost,  jer su me već maknuli sa svih mjesta na kojima bih možda bio potencijalna „opasnost“. Lajanje na CroSirmium-u bezazleno je i bezopasno po njihove novčanike. Sad, ako se netko prepozna, pa se zbog toga osjeća neugodno...