Svi za jednoga

Premda je još uvijek rano za konačnu analizu posljednjih srbijanskih izbora, budući nije formirana nova vlada niti izabran predsjednik, držim da su sedam dana dovoljni da se nekakva crta može podvući. Podvlačenje crte u Srbiji još dugo neće biti moguće, barem one koja će odrediti početak računanja vremena po nekom novom, civiliziranom kalendaru, ali ipak... nešto je posve razvidno.

A od Kosova – ni K

Srbija se definitivno odrekla Kosova, što pokazuje njezin pristanak na izborni proces pod okriljem OESS-a i gotovo simbolično prisustvo u medijima događaja u svezi izbora u nekadašnjoj južnoj srpskoj pokrajini. Ovo je dodatno potkrijepljeno priznanjem kosovskih putovnica od strane Kine,što se dogodilo baš pred izbore. Srpski dužnosnici više uopće ne spominju albansku nacionalnu manjinu, koja bi (da je Kosovo u Srbiji) brojila više od tri milijuna ljudi i sukladno brojnosti, bila jedna od vodećih političkih snaga u državi koja bi imala značajno mjesto u vladi Srbije i mnogim državnim institucijama. Stoga, vjerujem da se svaki Srbin veseli što nema Albanaca u izbornome procesu. Zapravo, ima. Takozvana Preševska dolina, u kojoj većinski žive Albanci, stalna je prijetnja srpskim vlastima kad god spomenu razmjenu teritorija sa BiH.

Stabilna izlaznost

Ponovno se pokazalo da skoro 40% pučanstva ne sudjeluje u izbornome procesu. Razlozi su brojni, ali najčešći su oni ekonomske naravi pod izlikom „svi su oni isti“ i „ništa ne mogu promijeniti“. Među onima koji su glasovali postoje zapravo samo dvije struje: tvrda nacionalistička i meka nacionalistička. Građanske demokratske opcije skoro da nema, ako se izuzme nejaki LDP, liberali zapadnoga tipa, ostaci ostataka Đinđićevih sljedbenika. Jedina ozbiljna manjinska lista jest ona mađarska, ali o tome nešto kasnije.

Tadićev bumerang

Svi se politički analitičari slažu u ocjeni kako je Miloševićev SPS dobio krila i kako je jedini pobjednik ovih izbora. Za ovu ocjenu najzaslužniji je Tadić, odnosno čitav tim političkih i vjerskih prvaka koji ga podupire. Miloševićevi jastrebovi  bili su u mišjoj rupi prije dvanaest godina i većina je očekivala ili smrt, ili trajno ušutkivanje. Tadić im je dao priliku da se iz te rupe izvuku. I, umjesto da odležavaju svoje zaslužene kazne po srpskim kazamatima, dočepali su se ministarskih naslonjača i direktorskih mjesta u velikim firmama, donoseći u te iste naslonjače i staru politiku čije smo „plodove“ s teškom mukom kušali u posljednjem desetljeću XX.stoljeća. No, Tadić je zadovoljan. Samo još da mu uspije i treći predsjednički mandat, s Miloševićem u glavi, i njegova je misija na ovome svijetu završena.

Kako su zastupljeni Hrvati

Kao i prijašnjih godina, Hrvate nitko ne spominje. Nema ni zašto. Službeni popis pokazao je da ih je sve manje, te da više ne predstavljaju niti političku snagu, niti ozbiljnu narodnu zajednicu, a tome su si i sami doprinijeli uz obilatu državnu pomoć Srbije i Hrvatske. Kako god, jedna politička stranka je puhnula u Tadićeva jedra, a druga je napravila hrabar potez izašavši na izbore u koaliciji s još nekim manjinskim strankama. Žalosno je bilo gledati Petra Kuntića kako se hvali svojim ponovnim ulaskom u srpsku skupštinu. Žalosno i prežalosno. Nesretnik, uspio je sebi priskrbiti dobru plaću i buduću mirovinu, nekoliko njegovih suradnika također će se dočepati novaca, ali za hrvatsku zajednicu to je samo nastavak procesa nestajanja. Dok Kuntić šuti pred srpskim vlastima i javnošću, hrvatski narod polako gubi na svim poljima. Druga partija koju sam spomenuo imala je više hrabrosti i nije se skrivala iza Tadićevih skuta. Na koncu, osigurala je jedno mjesto u srpskoj skupštini, ne znam za vojvođansku, ali njihovo se političko djelovanje tek treba ocjeniti, jer su i Đorđe Čović i ostali prvaci DZH bivši Kuntićevi suborci. Ipak, mora im se priznati da su ostvarili veći uspjeh od Kuntićevaca, jer se za njih zna da su kao Hrvati izašli na izbore, a za Kuntićevce se ne zna. Na dobitku je i skupina Hrvata po zanimanju, koji će se ušunjati u vojvođanske institucije i ondje zastupati sami sebe. Sve ih dobro poznam, većina su spremni ubiti za novac. O zlouporabi položaja, nepotizmu i lupeškim sklonostima drugi puta. Započne se sa sitnim krađama u humanitarnim organizacijama, zatim dođu na red laptop-računala, pa se osjete moćnima i pretjeraju, što će ih u konačnici stajati puno više nego što su zaradili lupeškim poslovima. No, sjetimo se one „Božje oko svagdje gleda, sakrit mu se ništa ne da“.

Sprovod Šešeljeve stranke

Umiveni radikali, izblajhani četnici Tome Nikolića, napokon su se uspjeli riješiti ekstremnoga Hrvata u svojim redovima, haaškoga uznika Šešelja, te natjerati čitavu hordu SRS-ovaca na ubrzanu potragu za zaposlenjem, budući su mnogi od njih već dvadeset i dvije godine zastupnici u Skupštini. Budući više nisu u Skupštini, prijeti im nestanak poput stranke ekstremne ljevice, stranke Miloševićeve supruge, koja je netragom nestala na sličan način. No, bez obzira na sastav buduće srpske vlade, nitko ne može oprati krv s Dačićevih ruku i zahrđale žlice kojima su dojučerašnji Šešeljevci voljeli klati Hrvate.

Ima li skrivene poruke?

Nije teško protumačiti što su srbijanski građani odabrali. Loša ekonomska situacija, sve veća korupcija i spoznaja da državom upravljaju krupni kapitalisti, opredijelili su građane da podrže dvije opcije. Prva, glasovat ćemo za Tadića, pa će nas on zaposliti, jer ako nisi lojalni član DS-a, nemaš što tražiti u Srbiji. Ovo je skupina u kojoj se nalaze osobe poput Kuntića. Druga je opcija podržati Nikolićeve četnike u koaliciji sa klerofašistima i nadati se da će nekako pobijediti, te će nas on zaposliti tako što će oni Tadićevi dobiti otkaz. Obje opcije ujedinjuje povratak na politiku 90-ih, s tim što se ne smije zveckati oružjem, ali se može vikati i prijetiti. Dačić predobro pozna lik i djelo svoga bossa Miloševića, da ga ne bi mogao savršeno imitirati. Duplirani broj glasova za Miloševićevu stranku samo je znak da Srbi prepoznaju politiku za koju su bili spremni svašta učiniti (pa i teške zločine), te da su im srcu dragi isti oni ciljevi iz 90-ih. Mi smo, Hrvati, među prvima u tim srpskim ciljevima. Možda se to ne vidi od prve, ali vrijeme će pokazati da sam bio u pravu. 

Čekajući novog (starog) predsjednika i vladu u kojoj može sjediti svatko sa svakim, ne mogu se a ne nasmijati proslavi Dana Europe ili (kako Rusi vole reći) Dana pobjede nad fašizmom. U Beogradu je bilo svečano, polagali su vijence na spomen-obilježja pobjednika u WW2, a zaprepašćuje činjenica da među pobjednicima nije bilo niti jednoga četničkog đenerala, iako su i oni u Srbiji proglašeni za antifašističke pobjednike. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

Čekajući srpskoga predsjednika, čekamo još jedan događaj koji će u velikoj mjeri odrediti sudbinu Hrvatske i Hrvata. Ponedjeljak je blizu, dok budete ovo čitali vjerojatno će već sve biti poznato, ali kako je ovaj tekst pisan dva dana prije, još uvijek u mom srcu tinja žar za pravdom i nemojte mi zamjeriti na mom političkom sljepilu. Zato sam ponosno i uzbuđeno upalio svijeću za naše generale, s jednakim žarom kao kad sam proslavljao 30.svibanj. O osjećaju nakon 14. svibnja 2012. godine pisat ću kad smognem snage.