Oj, udbaška zemljo mila...

Predskazanje eksperta, ili pusta tlapnja?

Grme topovi u mome Srijemu. Prvi vikend iza Svisvetih provodim na Fruškoj Gori, kod roditelja. Sjedimo nijemo i osluškujemo tutnjavu koju Dunav užasno vjerno prenosi iz ne tako dalekog Vukovara. Mati svaki puta zažmiri, kad začuje glasniji zvuk granatiranja.

-Bome, teško je ovo i slušati – tiho šapuće, kao da bi je netko mogao čuti iza zidina obiteljske kuće.

-Kako je kod vas u gradu? – pita otac tražeći ljepši odgovor.

Razmjenjujemo informacije, sve jedna gora od druge. Srbi mobiliziraju Hrvate po Srijemu i guraju ih namjerno na prvu crtu bojišnice. „Neka ginu, ionako ih se trebamo riješiti.“ Od oca doznajem koga su sve otjerali u srpsku vojsku, tko je pobjegao i kako se susjedi odjednom počinju agresivno ponašati. Jedva hvatamo Hrvatski radio kako bismo čuli što se točno događa u Hrvatskoj. Na ulicama tek poneki mještanin, žurno promiče, jedva da se uspije javiti.

Po povratku u Zemun, telefon čujemo još sa donjega kata. Žurno otvaram vrata stana i podižem slušalicu.

-Bogu fala, tu si! – čujem uzdah olakšanja s druge strane žice.

Prijatelj iz djetinjstva već drugi dan zove, zabrinut zbog moga nejavljanja. Misli da su me mobilizirali. Dolazi sa suprugom kod nas. On bježi već dva tjedna od kako su ga prvi puta pokušali na prijevaru odvući u rat.Pričamo o otvorenom lovu na Hrvate. Otpuštaju se s posla, uvjetuju radno mjesto odlaskom na bojišnicu kao dragovoljci, učestale su telefonske prijetnje...

Ne možemo se čuti s našima iz Hrvatske. Telefoni ne rade, te se moramo snalaziti odlaskom u Mađarsku, samo što je sve manje novaca, a i sve teže je izaći preko granice. Na povratku te čeka brkati milicajac s riječima:

-I? Što radi Tuđman?

Ipak, bili smo ponosni. Znali smo da će biti teško, da će pasti mnoge žrtve, ali smo vjerovali u konačnu pobjedu. Što smo mislili da će biti pobjeda? U najkraćem: imat ćemo svoju hrvatsku državu, demokratsku i bogatu, koju će svi Hrvati diljem svijeta izgrađivati i podizati tako da u njoj život bude dostojan čovjeka. Ova misao nije mi izlazila iz glave dokle god je trajao rat i svi mi koji smo živjeli u Srijemu, a nismo se odazvali pozivu srpske vojske, vjerovali smo da smo tako pomogli pravednu  borbu našega naroda za oslobođenjem od srpske i komunističke hegemonije.

I jesmo!

Što imamo danas, nakon čitavih dvadeset godina od krvave srijemske epopeje?

Visoki dužnosnici leže u zatvoru, optuženi za teška kriminalna djela, na sve strane korupcionaške afere, bahatost moćnih tajkuna, a oni koji su poput mene vjerovali u Hrvatsku, skrajnuti su s javne scene. Generali slavne hrvatske vojske leže u tuđinskim zatvorima!

Podižu se spomenici četničkim banditima!

Mladež nema jasne predodžbe o svojoj budućnosti, a o prošlosti uči iz sumnjivih udžbenika i od još sumnjivijih nastavnika.

Što nam to govori? Da nije vrijedilo boriti se i ginuti za svoju Domovinu?

Silne su generacije umirale s hrvatskim imenom na usnama, mnogi ne dočekavši hrvatski stijeg na Markovu trgu. Mi  koji smo suvremenici ove Hrvatske ne možemo vjerovati da su u svim strukturama vlasti, od te slavne i mučeničke 1991. godine do danas, sjedili udbaši, učenici i nasljednici nedavno uhićenoga Boljkovca, ali i Rankovića i ostalih Titovih zločinaca. Ne samo da ova Hrvatska nije hrvatska, nego je i njezina suprotnost. 

Ali, to se u Hrvatskoj ne vidi.

Hrvatska pleše svoj samrtni tango. Svi se smiju i izruguju HDZ-u, pače i oni koji su sto puta gori od njega, ali nisu htjeli preuzeti ni mrvicu odgovornosti za vlastiti narod i državu. Cipelare u medijima aktualnu vlast, već ih sviju vide u zatvorima, a sebe na njihovim mjestima u Saboru, Vladi, Upravnim odborima javnih poduzeća i posvuda. Je li to u interesu države i naroda? Mislim da nije. Hoće li ova medijska haranga donijeti dobra? Neće. No, to će ovi nesretnici tek osjetiti.

Taj nesretni HDZ, koji je dopustio da od državotvornoga pokreta postane simbolom pljačke i korupcije, jednom riječi – lupeška stranka, čini se da nestaje s političke scene uz tresak. Ovi koji vjeruju da će baštiniti sve dobro iz HDZ-ove vlasti (država, suverenitet, sloboda), zarad vlastitoga probitka, uskoro će i sami morati donositi sudbonosne odluke. Zvijeri jedva čekaju da se na čelu Hrvatske nađu „stari drugovi“, s kojima će se moći „pošteno“ dogovoriti.

Ali,to se u Hrvatskoj ne vidi.

Ljudi žele veće plaće, siguran posao, dobar auto. Posve legitimni zahtjevi. Hoće li se to dogoditi s „novim“ vlastima koje će (gle ironije!) uvesti Hrvatsku u umiruću EU? Probajte i zamisliti tko će sjediti u Vladi, pa će vam biti jasno kako će se i s kime Hrvatska predstaviti Europi.

Htio bih vjerovati da nije potrošena sva ona energija akumulirana kroz desetljeća hrvatske šutnje pod Titovim režimom, nakon propasti prijašnje hrvatske države, a koja je tako veličanstveno huknula u Tuđmanovo doba. Vjerujem da svi mi šutimo, iz raznih razloga, ali da nećemo dopustiti da nam ponovno sloboda izmakne iz ruku. Možda ne na ovim izborima. Možda treba dopustiti da se svi udbaši, ne samo oni iz HDZ-a i SDP-a, potroše, da bi neki novi pokret osigurao Hrvatima dostojanstven život. Još uvijek vjerujem da su obiteljske vrijednosti i kršćanski svjetonazor one silnice koje trebaju voditi hrvatski narod i državu u ovom tisućljeću, a nikako zapadno-balkanska krčma, ili anglo-saksonski imperijalizam.

Vjerujete li i vi?