16 listopada 2011

Tko je važniji: Proeski ili Jelačić?



Ispravljanje povijesnih pogrešaka i očitih nepravdi uvijek je teška zadaća za svaku vlast, napose za vlast koja nema utemeljenje u demokratskim tečevinama suvremenoga svijeta. Nakon pada Berlinskoga zida i društvenoga uređenja kojeg je on bio simbolom, započeo je proces rehabilitacije nepravedno osuđenih, ubijenih, ili ekonomski upropaštenih pojedinaca, žrtava komunističkoga terora. Naravno, nasljednicima tih režima najteže je bilo vratiti imovinu. Pred bivšu jugoslavensku republiku Srbiju postavljena je ozbiljna zadaća restitucije oduzete imovine, na pravedan i pravičan način. No, ovdje se svaki očekivani potez koji vodi u krilo civiliziranoga svijeta dočeka na nož.
Treba donijeti zakon koji bi ovu oblast uredio. Znaju dobro Tadić i njegovi da su u Srijemu, Bačkoj i Banatu komunisti pobili, protjerali i opljačkali na tisuće autohtonih Nijemaca, Hrvata i Mađara, te da bi rehabilitacijom i povratom imovine država priznala svoje teške zločine. A Srbinu je teško i pomisliti na to, tim prije što će nakon takvoga čina Srbija ostati bez velikoga imetka. Ipak, pritjerani uza zid, srpski vlastodršci pripremaju donošenje zakona. I onda, da sve bude u njihovom stilu, imovina će se vratiti svima koji nisu bili pripadnici okupatorskih snaga. To znači, ako je nečiji djed bio u njemačkoj, hrvatskoj ili mađarskoj vojsci, neće imati pravo na konačnu  pravdu. Može, ali ako može dokazati da je nasilno mobiliziran, da nije počinio niti jedan zločin, te da svoju današnju državu Srbiju neizmjerno voli i poštiva. Mađari su već reagirali, Nijemci također, ali Hrvati –ne. Vjerojatno se Jadranka i Ivo slažu s time da su svi oštećeni Hrvati bili ratni zločinci, te da im kao takvima imovinu ne treba vraćati. Jedno od reagiranja možete pročitati ? Ovdje.
Pitam se je li moguće isti takav zakon donijeti i u Hrvatskoj, pa oduzeti imovinu svima koji su četiri godine držali Hrvatsku pod okupacijom, te počinili stravične zločine?
Sjedili su ponovno nasljednici SFRJ u Beogradu, na sesiji tzv. Igmanske inicijative. Niti jednu riječ nisam čuo od hrvatskoga predsjednika na tragu aktualne situacije. Samo tapšanje po Tadićevu ramenu i obećanja neizrecive vjernosti.
A dok se Hrvatska i Srbija pripremaju za izbore, nezamjećeno prolazi 16. listopada, dan koga bi svi Hrvati trebali s ponosom slaviti. Ne,ne radi se o obljetnici tragične smrti mladoga makedonskog pjevača, nego o rođendanu jednog od najvećih hrvatskih sinova, bana Josipa Jelačića. Brzi pregled hrvatskih medija jasno daje na znanje kako je ovo posve obična nedjelja, uz pokoji trač s estrade,crnu kroniku, te sportske rezultate. Jedino će u Lisinskome biti održana priredba pod nazivom „Srijemci Hrvatskoj“, u povodu dvadesete obljetnice progonstva iz svog zavičaja. Siguran sam da su organizatori sretni što će ovu priredbu upriličiti baš na banov rođendan, ali sam razočaran zbog promjene naziva. Naime, prije devet godina, Srijemci su organizirali sličnu priredbu pod nazivom „Srijem Hrvatskoj“, što su fašističke stranke i mediji u Srbiji protumačili kao želju Hrvatske za povratom Srijema u državni sustav. Vjerojatno je promjena naziva trebala zadovoljiti srpske fašiste.
Kako bilo, ponosan sam što danas mogu privatno obilježiti banov rođendan, uz dobru večeru i bocu vina, te čestitam svim Srijemcima i ostalim Hrvatima koji se diče svojim časnim pretkom. Jelačića nam nikada nije falilo, ali smo ih, na žalost, brzo zaboravljali.

Nema komentara: