Ispravljanje
povijesnih pogrešaka i očitih nepravdi uvijek je teška zadaća za svaku vlast,
napose za vlast koja nema utemeljenje u demokratskim tečevinama suvremenoga
svijeta. Nakon pada Berlinskoga zida i društvenoga uređenja kojeg je on bio
simbolom, započeo je proces rehabilitacije nepravedno osuđenih, ubijenih, ili
ekonomski upropaštenih pojedinaca, žrtava komunističkoga terora. Naravno,
nasljednicima tih režima najteže je bilo vratiti imovinu. Pred bivšu
jugoslavensku republiku Srbiju postavljena je ozbiljna zadaća restitucije
oduzete imovine, na pravedan i pravičan način. No, ovdje se svaki očekivani
potez koji vodi u krilo civiliziranoga svijeta dočeka na nož.
Treba donijeti
zakon koji bi ovu oblast uredio. Znaju dobro Tadić i njegovi da su u Srijemu,
Bačkoj i Banatu komunisti pobili, protjerali i opljačkali na tisuće autohtonih
Nijemaca, Hrvata i Mađara, te da bi rehabilitacijom i povratom imovine država
priznala svoje teške zločine. A Srbinu je teško i pomisliti na to, tim prije
što će nakon takvoga čina Srbija ostati bez velikoga imetka. Ipak, pritjerani
uza zid, srpski vlastodršci pripremaju donošenje zakona. I onda, da sve bude u
njihovom stilu, imovina će se vratiti svima koji nisu bili pripadnici
okupatorskih snaga. To znači, ako je nečiji djed bio u njemačkoj, hrvatskoj ili
mađarskoj vojsci, neće imati pravo na konačnu
pravdu. Može, ali ako može dokazati da je nasilno mobiliziran, da nije
počinio niti jedan zločin, te da svoju današnju državu Srbiju neizmjerno voli i
poštiva. Mađari su već reagirali, Nijemci također, ali Hrvati –ne. Vjerojatno
se Jadranka i Ivo slažu s time da su svi oštećeni Hrvati bili ratni zločinci,
te da im kao takvima imovinu ne treba vraćati. Jedno od reagiranja možete
pročitati ? Ovdje.
Pitam se je li
moguće isti takav zakon donijeti i u Hrvatskoj, pa oduzeti imovinu svima koji
su četiri godine držali Hrvatsku pod okupacijom, te počinili stravične zločine?
Sjedili su
ponovno nasljednici SFRJ u Beogradu, na sesiji tzv. Igmanske inicijative. Niti
jednu riječ nisam čuo od hrvatskoga predsjednika na tragu aktualne situacije.
Samo tapšanje po Tadićevu ramenu i obećanja neizrecive vjernosti.
A dok se Hrvatska
i Srbija pripremaju za izbore, nezamjećeno prolazi 16. listopada, dan koga bi
svi Hrvati trebali s ponosom slaviti. Ne,ne radi se o obljetnici tragične smrti
mladoga makedonskog pjevača, nego o rođendanu jednog od najvećih hrvatskih
sinova, bana Josipa Jelačića. Brzi pregled hrvatskih medija jasno daje na
znanje kako je ovo posve obična nedjelja, uz pokoji trač s estrade,crnu
kroniku, te sportske rezultate. Jedino će u Lisinskome biti održana priredba
pod nazivom „Srijemci Hrvatskoj“, u povodu dvadesete obljetnice progonstva iz
svog zavičaja. Siguran sam da su organizatori sretni što će ovu priredbu
upriličiti baš na banov rođendan, ali sam razočaran zbog promjene naziva.
Naime, prije devet godina, Srijemci su organizirali sličnu priredbu pod nazivom
„Srijem Hrvatskoj“, što su fašističke stranke i mediji u Srbiji protumačili kao
želju Hrvatske za povratom Srijema u državni sustav. Vjerojatno je promjena
naziva trebala zadovoljiti srpske fašiste.
Kako bilo,
ponosan sam što danas mogu privatno obilježiti banov rođendan, uz dobru večeru
i bocu vina, te čestitam svim Srijemcima i ostalim Hrvatima koji se diče svojim
časnim pretkom. Jelačića nam nikada nije falilo, ali smo ih, na žalost, brzo
zaboravljali.
Nema komentara:
Objavi komentar