24 travnja 2011

Nemoguća usporedba

U Srbiji nema disonantnih tonova, kad jer riječ o hrvatsko-srpskim odnosima. Poglavito se zastupa mišljenje službenoga Beograda, koje se manje-više razlikuje u nijansama, ovisi o političkoj opciji koja ga zastupa. Sve što se moglo i može čuti odnosi se isključivo na hrvatsko-srpske odnose u Hrvatskoj, bivšoj, sadašnjoj, budućoj. Nevjerojatno zvuči, ali u bivšoj jugoslavenskoj republici Srbiji oduvijek žive Hrvati, pa čak i danas, pa čak i u glavnom gradu i oni su svakako u interakciji sa Srbima. O njima nitko ne piše, njihov status i položaj nitko ne promatra, nemaju svog Savu Štrpca, a matična država ih skoro i ne spominje, kao da ih nema. Ako očekujete brojke, neće ih biti ovoga puta. Potaknut preduskrsnom radijskom emisijom „Peščanik“ od 22. travnja ove godine, možda jedine koja ima kritičkiji odnos prema stvarnosti, odlučio sam prokomentirati dvoje sudionika, koji su medijski vrlo zastupljeni u Srbiji i do čijeg se mišljenja općenito ovdje drži.

U svom podsprdljivom komentaru, kao i uvijek kad piše o Hrvatima, Boris Dežulović veli kako je nekoć poznati, a danas poludjeli hrvatski glumac Božidar Alić imao dvije recitacije koje je trebao izrecitirati na Trgu bana Jelačića ovisno o ishodu suđenja. Narod se pripremao za, kako veli, proslavu konačnog trijumfa Tuđmanove politike. Po Dežuloviću, svi dosadašnji hrvatski dužnosnici (nakon osamostaljenja Hrvatske) bili su nesposobni, korumpirani i doveli su državu u totalno rasulo, tako da je sadašnjim vlastima presuda Gotovini došla kao „kec na desetku“. On, nadalje, iznosi svoje mišljenje kako ovo nije presuda cijelom hrvatskom narodu, nego „samo“ njegovim najvišim dužnosnicima iz vremena rata, koje on još naziva i „Tuđmanovih krvavih deset godina“. Glasoviti „brijunski stenogram“ uspoređuje sa sastankom Hitlerovog užeg kabineta pred napad na Poljsku. Osim toga, brilijantni se novinar zgražava nad činjenicom da se branitelji i svi ostali nezadovoljnici bune protiv toga što su ovi transkripti uopće došli do Haaga, a ne zbog toga je li istina što u njima piše. Na koncu, zaključuje kako je histerija u Hrvata otišla predaleko i da samo Majka Božja može znati kamo će sve to odvesti.

Ovako nešto bi se moglo očekivati od Borisa Tadića ili Vuka Jeremića, kao i plejade srpskih novinara poznatih javnosti već dvadeset i više godina. Od nekoga tko se deklarira kao hrvatski intelektualac – nikako. Prvo, nije se narod pripremao za proslavu trijumfa Tuđmanove politike, nego za proslavu vlastite slobode u svojoj državi. Svaki onaj tko ne razumije gorčinu i razočarenje sviju koji su javno prosvjedovali ili zatajno tugovali u svojim domovima, bolje da i ne komentira, poput Dežulovića. Ne radi se o tome je li istina što piše u državnoj arhivi, nego tko smije iznositi povjerljiva dokumenta izvan države! Ako je Mesić to napravio mimo zakona i ovlasti koje je kao predsjednik imao, onda je to uistinu veleizdajnički čin. I točka! Novinari su tu radi informiranja javnosti, oni trebaju istraživati i to uopće nije sporno. Ali, iznositi zaključke na temelju vlastite percepcije, a ne činjenica, to ne spada u novinarstvo. To se zove krivokletstvo. Usporediti Tuđmana s Hitlerom... Da je živ, Milošević bi uzeo Dežulovića za ministra informiranja, a zasigurno bi mogao dobiti zaposlenje i kod Tadića ili Jeremića.

Dubravka Ugrešić evocira svoje uspomene na ratno vrijeme, hoteći prikazati Hrvatsku kao jedinu fašističku državu u Europi. Esej započinje rečenicom: „Početkom rujna 1992. godine krenula sam na posao. Bila sam zaposlena u Zavodu za znanost i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.“

Spisateljica je bila zaposlena? U to vrijeme, Hrvatska je već okupirana, pobijene su tisuće Hrvata, a još više protjerano iz svojih kuća, Vukovar je sravnjen sa zemljom. U to vrijeme, u antifašističkom i kozmopolitskom Beogradu redom se otpuštaju Hrvati sa svojih radnih mjesta (premda ih nije ni bilo na visokim položajima u državnim institucijama), iako lokalni Hrvati nisu rušili balvane po cestama (a također su „izbačeni“ iz srbijanskoga ustava), Hrvatska nije okupirala Šumadiju ili Srijem, pobila ili protjerala lokalno srpsko pučanstvo i proglasila nekakvu NDH na tom prostoru. Uzgred, Srbi su se pobunili što su „izbačeni“ iz hrvatskog ustava, a do njegove promjene je došlo tek godinu dana nakon „balvana“.

„Haranga ili lov na vještice započeo je s Mirom Furlan, čiji je jedini grijeh bio to što joj muž Srbin!“

Nadalje, Ugrešićeva nabraja novinare, pisce, kulturne djelatnike koji su napuštali Hrvatsku ili im je znatno bilo otežano djelovanje. Hrvatska, fašistički monstrum, bila je puna oružja, koje se moglo kupiti na placu pod imenom kvočka (revolver), pilići (meci), kinder-jaje (ručna bomba).

Spisateljica nije bila u Beogradu tih dana. Sve se je moglo kupiti na Zelenom Vijencu i po drugim mjestima pod svojim pravim imenom: kašikara, kalaš, CZ, zolja,... po vrlo pristupačnim cijenama. Kad su već skladišta JNA bila otvorena, mnogi su iskoristili priliku da se opskrbe za potrebe antifašističke borbe. Kod „osloboditelja“ Slavonije moglo se povoljno kupiti TV, škrinja, namještaj, motorne pile, pa i čitave tvornice.

„Ljude je, u to vrijeme, na razne načine gutao mrak.“

U antifašističkoj Srbiji toga doba, u kojoj nije bilo rata, pucano je u hrvatske kuće. Naoružane osobe dolazile su kod srijemskih Hrvata gurali im puščane cijevi u usta, tjerali na napuštanje svojih domova, silovali djevojke, a povremeno ubijali po nekog od uglednijih Hrvata. Za primjer. Niti jednome Hrvatu nije bilo omogućeno objaviti bilo što u srpskim medijima, pače ni demanti bezočnih laži o njihovu protudržavnom djelovanju na teritoriju Srbije. Niti jednome. Na sve terorističke akte naspram Hrvata u Srbiji, niti jednom se nije dogodilo da se „uzvrati“, iako je itekako bilo razloga za samoobranom. A mrak je progutao mnoge srijemske Hrvate, o čemu dakako postoji precizna evidencija.

Jedan primjer srpske fašističke propagande. U ožujku 1990. godine, u beogradskim TV-Novostima, novinarka Zorica Kordić piše članak o navodnom naoružavanju srijemskih Hrvata radi uspostave NDH na tom prostoru. Navode se „neimenovani“ izvori koji vele kako su Dunavom stigli brodovi puni oružja, a Hrvati ih u čamcima prenose i dijele svojim sunarodnjacima. Začudo, i pokraj sustavnog državnog terora vršenog nad njima, srijemski Hrvati nisu iskoristili svo to silno oružje koje im je Tuđman poslao, nego su u najvećem broju protjerani. Svi pokušaji da se ova „vijest“ demantira ostali su bezuspješni.

U to vrijeme, prema naputku hrvatskog ministarstva kulture, čišćene su biblioteke od nepodobnih knjiga i autora. Ponegdje su gorjele i lomače.“

Početkom svibnja 1992. godine, u Hrvatskom domu u Novom Slankamenu (Srijem, Srbija), skupina hrvatskih Srba upala je u Hrvatsku čitaonicu i na dvorištu spalila knjige od neprocjenjive vrijednosti, uz nazočnost srpske policije. Čitaonica je neprekidno djelovala od 1902. godine, dakle utemeljena je prije beogradske „Politike“, primjerice. Sve se to, gospođo Ugrešić, događalo u antifašističkoj, multinacionalnoj Srbiji u kojoj nije bilo rata. Niste znali? Baš me čudi. Lokalni Srbi, pomognuti od uvježbanih terorista, pokušali su ubiti nekoliko istaknutih kulturnih djelatnika u ovom hrvatskom mjestu, ali im to nije uspjelo. No, uspjelo im je opljačkati i devastirati najstariju čitaonicu u Srijemu, te ju vrlo brzo obojiti u boje srpske zastave (!). Lomača je uništila ne samo knjige, nego i vjeru ovdašnjih Hrvata u opravdanost miroljubive politike naspram većinskog srpskog pučanstva. Trebam li reći da u Slankamenu više nema niti jednoga hrvatskog obilježja, a niti jedan Hrvat nije zaposlen u državnoj upravi.

„Na smeću su bile i moje knjige. Moje kolege, profesori književnosti, šutjeli su!“

U Srijemu, u mjestima u kojima su u većem broju živjeli Hrvati (u nekima su bili i većina), svi su nazivi škola i ulica promijenjeni, tako više nema Šenoe, Nazora, Gaja, Radića i tako dalje, ali su na njihova mjesta došli srpske vojvode iz I. svjetskog rata, Sveti Sava i vladika Nikolaj, osvjedočeni ljubitelj fašizma. To se događalo u antifašističkoj, multikulturnoj, tolerantnoj Srbiji u kojoj nije bilo rata, gospođo Ugrešić. Osnovna škola „Vladimir Nazor“ u Zemunu promijenila je ime, kako bi se zatro i posljednji trag bilo čega hrvatskog u mom gradu. Miniran je samostan Sestara Milosrdnica, utemeljiteljica glasovite Zemunske bolnice, koji se nalazi u centru grada, nakon čega one definitivno napuštaju Zemun. U fašističkom Zagrebu i danas radi pravoslavna gimnazija i srpska „Prosvjeta“, Pupovac, Stanimirović, Uzelac i ostali sjede u udobnim državnim foteljama, a za boravka u Srbiji bestijalno se provode na račun hrvatskih poreznih obveznika. Fašistička Hrvatska obilježava sjećanje na Jasenovac, obnavlja Teslinu i Milankovićevu kuću, pače i četnički spomenik u Srbu, dočim antifašistička Srbija ne želi ni čuti, a kamoli adaptirati rodnu kuću bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu. O svemu tome šute moje kolege i susjedi, ali šutite i Vi, gospođo Ugrešić.

Kada sam profesoru i dugogodišnjem suradniku rekla da odlazim s fakulteta, on je rekao: „To je najbolje što možete učiniti.“ I ni riječi manje. I ni riječi više. I ni riječi – nikada poslije.

Autora ovih redaka, u zimu 1990. godine , pozvao je direktor firme u kojoj je bio zaposlen i ovim riječima se obratio: „Čuj, moram ti reći da ovo nije moja osobna odluka, ali – dobio si otkaz. Hrvatima i Slovencima više nema mjesta kod nas! Pametan si, snaći ćeš se već nekako.“ Ni riječi manje, više, niti ikada. U antifašističkoj Srbiji, gospođo Ugrešić, prije nego je počeo rat u Hrvatskoj! Nekako u istom razdoblju, Hrvate se otpuštalo s posla po hitnom postupku, pače i u privatnim poduzećima. Jedan moj prijatelj, brilijantni student, sudac u jednom općinskom sudu u bivšoj jugoslavenskoj pokrajini Vojvodini, prepričava kako su ga najurili s posla riječima: „Neće nama ustaše suditi u srpskim sudovima!“

Ne omalovažavajući spisateljske niti intelektualne kapacitete Dežulovića ili Ugrešićeve, moram reći kako mi se gadi permanetno pljuvanje po Hrvatima, ne samo iz ratnoga razdoblja, nego i danas. Mogu čak i vjerovati kako su imali neugodnosti zbog svog djelovanja ili svjetonazora, ali to je neusporedivo sa srpskim fašizmom koji, u stanovitim tragovima, postoji i danas. Sve što sam rekao spreman sam povući onoga dana kad u centru Beograda, ili najdalje u Zemunu, bude otvoren Hrvatski kulturni centar koji će financirati srpska država. Budite uvjereni da se to nikada neće dogoditi. Barem dok Srbi vladaju Beogradom.

Da su moji sunarodnjaci porušili Čačak ili Niš, odveli u zarobljeništvo tisuće Srba, pobili i protjerali 150 tisuća Srba iz Srijema i Bačke, savjest mi ne bi dopustila da se žalim na činjenicu da su me susjedi Srbi poprijeko gledali. Osobito ako sam se rugao njihovoj borbi za nacionalno oslobođenje i nezavisnu državu.

Za podsjetnik, preporučam čitateljima tekstova spomenutih talentiranih pisaca kratki uvid u činjenice. Usporedbe radi.

1986. godine Srpska akademija znanosti i umjetnosti (SANU) završava pisanje Memoranduma u kome se definira navodni neravnopravni položaj Srba i Srbije u jugoslavenskoj federaciji.

23. rujna 1987. godine održana je VIII. sjednica srpskih komunista na kojoj je Slobodan Milošević praktički preuzeo svu vlast u Srbiji.

9.srpnja 1988. godine, započela je nasilna promjena ustavnog uređenja SFRJ pučem u Novome Sadu („jogurt-revolucija“), čiji je završetak 5. listopada iste godine za posljedicu imao formalno rušenje ustavnog poretka SFRJ.

28.lipnja 1989. godine, na mitingu na Kosovu (Gazimestan), Milošević najavio krvavi raspad SFRJ.

Hrvatski narod u SR Hrvatskoj koristi svoje ustavno pravo za odcjepljenje od SFRJ, te nakon demokratskih izbora, Hrvatski državni sabor zasjeda 30.svibnja 1990. godine koji je proglašen Danom državnosti. Iste godine, potaknuti i logistički pomognuti iz Srbije, lokalni Srbi u dalmatinskom zaleđu blokiraju ceste 17. kolovoza („balvan revolucija“).

31.ožujka 1991. godine pobunjeni Srbi u Hrvatskoj ubijaju hrvatskog policajca Josipa Jovića.

1.svibnja 1991. godine, srpski fašisti režu i uklanjaju hrvatski barjak s najstarije hrvatske kulturne ustanove u Istočnome Srijemu, s Hrvatskog doma u Novom Slankamenu, a mještanima prijete ubojstvima.

2.svibnja 1991. godine izvršen je masakr nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu naselju.

19. svibnja 1991. godine hrvatski narod na referendumu izjašnjava se za samostalnost.

2. kolovoza 1991. godine izvršen je masakr nad hrvatskim civilima u Dalju, Erdutu i Aljmašu.

7. rujna 1991. godine faktički je priznata nezavisna Republika Hrvatska, međunarodno diplomatsko priznanje uslijedilo je 15. siječnja 1992. godine, a prijam u UN 22. svibnja 1992. godine.

Pobunjeni Srbi iz Hrvatske, uz svaku vrstu pomoći Srbije, pobili su ili protjerali više od 150 tisuća Hrvata iz takozvane Krajine, koja nikada nije bila tretirana kao međunarodni subjekt.

5.kolovoza 1995. godine, za samo 72 sata, vojska RH oslobodila je okupirani dio državnoga teritorija. Tom prilikom zbrinula je najmanje 10 tisuća starih osoba srpske nacionalnosti koje su mladi napustili tijekom bijega u Srbiju. Nakon „Oluje“, srpski teroristi pokušavaju nasilno izbaciti preostale srijemske Hrvate iz svojih stanova i kuća, kako bi u njih smjestili izbjegle Srbe iz takozvane Krajine. Za zločine tijekom „Oluje“ RH je vodila preko 4000 postupaka i osudila preko 2000 počinitelja raznih kriminalnih djela. Za zločine nad srijemskim Hrvatima nitko nije odgovarao.

Ovo su fakti bez kojih nema razumijevanja srpske agresije na Hrvatsku i opravdanog razočarenja Hrvata u presude haaškog tribunala. Ovo su fakti koji dokazuju nemogućnost bilo kakvog izjednačavanja krivnje. Ovo su fakti koji jasno predočavaju tko je odgovoran za stradanje tisuća ljudi, te nijedna drukčija interpretacija ovih povijesnih događanja ne može biti vjerodostojna, kao što nema drukčijeg tumačenja uloge Hitlerove nacističke Njemačke.

Ovdje nema mjesta relativiziranju.

Nema komentara: