Nije vrijeme da se progovori o temi "vojvođanskih Hrvata", dok Zagreb vrije i gori, kao što već dvadeset godina nije vrijeme da se ova grana hrvatskoga roda uopće i spomene. No, već je deset dana prošlo od objavljivanja otvorenoga pisma što su ga napisali i potpisali subotički politički prvaci, a koje nije naišlo na bilo kakav odjek u javnosti, te ću ga prokomentirati radi umirivanja vlastite savjesti da i o ovom pitanju ništa nisam prešutio.
Radi se, prevedeno na hrvatski, o zakašnjelom reagiranju DSHV-a na agresivne nastupe tzv. bunjevačke zajednice u Srbiji, koja ima potporu srpskih vlasti već nekoliko godina. Da se razumijemo: gospodaBunjevci koji nisu Hrvati pretjerali su sve granice lijepog ponašanja, ali nisu prekršili zakone Republike Srbije. Oni vele kako su nacionalna manjina, ali nisu Hrvati, te da je njihova matična država Srbija. Skok u vlastiti trbuh. I sada, Subotičani pišu otvoreno pismo koje naslovljavaju na desetke adresa. Na iste te adrese skoro isti ljudi slali su otvorena pisma i kad je trebalo oklafrati svoje sunarodnjake koji jesu Hrvati (samo drukčijeg političkog mišljenja), pa uočavam veliku sličnost među ova dva pisma. Dakle, ozbiljnijom raščlambom došlo bi se do zaključka da je uvijek postojao neki ozbiljan razlog za pisanje.
No, nije tako.
Zašto su se DSHV-ovci odlučili ovako temeljito obratiti srpskim i hrvatskim autoritetima? Na jesen će biti popis stanovništva u Srbiji, bit će i izbora, pa treba osigurati "glasačku bazu". Kad bi se na sadašnjih 70-ak tisuća deklariranih Hrvata dodalo i još 25 tisuća deklariranih Bunjevaca, eto cifre od sto tisuća. Lijepa prilika da se Kuntić predstavi kao njihov zastupnik, povukavši analogiju s Pupovcem u Hrvatskoj.
Ne ide tako. Bunjevce više nitko ne može nagovoriti da postanu Hrvati. S druge strane, kad im je priznat status nacionalne manjine, DSHV se smješkao, jednako kao i kad im je maternji jezik (bunjevački) priznat kao službeni jezik u Vojvodini ili kad su dobili svoje medije na istom jeziku. Onda je bilo nužno reagirati, najoštrije, prosvjedovati, animirati hrvatsku i svjetsku javnost, Vijeće Europe,... Ali, kako bi onda Kuntić zasjeo u Tadićev zastupnički stolac u srpskoj skupštini i postao nijemi promatrač skupštinskih zasjedanja?
Nekoliko puta sam pregledao tko su potpisnici otvorenoga pisma. Većinu poznam. Mnogih uglednika nema, među njima i jedan broj osnivača DSHV-a. Ista je sudbina, izgleda, zadesila DSHV, kao i HDZ: daleko su odmakli od izvornih načela. Veliki je ovo promašaj za DSHV, ali ne čudi, jer se ovo vodstvo odavna otuđilo od svoga naroda i posvetilo samo stjecanju materijalnih dobitaka.
Da se je ovo dogodilo u trenutku kad su Bunjevci aplicirali za status naroda, pozdravio bih ovo uz salve i vatromet. Danas, tumačim ovo samo kao potez očajnika.
Nema komentara:
Objavi komentar