Reciprocitet - vrhunsko licemjerje!

Rješavanje „srpskoga pitanja“ mnogi politički eksperti (i „eksperti“) drže ključnim za političku i makroekonomsku stabilnost u jugoistočnoj Europi, odnosno ovom geopolitičkom prostoru kojem se sve više dodjeljuju naslovi poput Balkanska unija, Zapadni Balkan i ini s ciljem nasilnog prekrajanja volje naroda koji na tom prostoru žive za samostalnošću. Pitanje je na koje postoji nekoliko odgovora, od kojih su dva dominantna. Prvi odgovor, ili rješenje ovoga pitanja, jest srpski, a on je prisutan još od stjecanja samostalnosti Srbije potkraj XIX. stoljeća i uz male preinake glasi: Srbi žele državu u kojoj će svim raspoloživim resursima hegemono raspolagati srpska politička elita. U tom rješenju bivša SFRJ bila je skoro idealna državna tvorevina, premda ni ona nije zadovoljavala baš sve srpske potrebe. Drugo rješenje proistječe iz rezultata raspada SFRJ i želje naroda koji su tu državu tvorili za samostalnošću i kreiranjem vlastitoga puta razvitka, koji počiva na odricanju od srpske i bilo čije hegemonije. Rat u kome je Hrvatska pobijedila trebao je upravo promovirati provedbu tog drugog rješenja.

No, ako za trenutak zaboravimo raspad bivše države i posvetimo se aktualnoj situaciji, nije teško zaključiti kako se pristupa kreiranju ekonomske i političke stabilnosti „regiona“. Ucjenjena Hrvatska, vođena nesposobnim i korumpiranim političarima, pristala je na preinaku rezultata rata u kojem je pobijedila, tako da njegova definicija više nije „oslobodilački“, nego „građanski“. Ta definicija zatvara mnoga poglavlja iz bliske nam prošlosti, a otvara put na kojem je moguće utamničiti generale pobjedničke vojske, dok istodobno poražena strana svoje osumnjičenike za najteže ratne zločine nakon WW2 ponosno čuva i njeguje mit o njihovoj „slavnoj“ ulozi u obrani nacionalne časti.

Za ovakav slijed događaja isključiva krivnja je na hrvatskoj strani.

Nit je Hrvatska nagrađena zbog „konstruktivne suradnje“, nit je Srbija kažnjena zbog nesuradnje. Čini se, upravo je obratno.

Ovih dana privlači pozornost izjava jednog srpskog ministra o tome kako Srbi u Hrvatskoj trebaju dobiti državnu konstitutivnost. Dakle, vraćanje u Titovo i Miloševićevo vrijeme i potvrda da se u srpskoj politici strateški ništa ne mijenja. Istim povodom, hrvatska strana odgovara stidljivom izjavom svoga veleposlanika u Beogradu da će se „Hrvatska založiti za reciprocitet u pravima Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji“. Ovo je do te mjere licemjerno i uvredljivo za Hrvate (osobito za one u Srbiji), da moram ovome posvetiti svoj komentar.

Da bi se u nekoj (političkoj) stvari moglo uopće primjeniti pravilo reciprociteta, moraju postojati odgovarajući preduvjeti. Kad su hrvatsko-srpski odnosi u pitanju, to ne bi trebalo biti preteško, ali očito da jest. Može li se položaj Hrvata u Srbiji usporediti s položajem Srba u Hrvatskoj? Naravno i to ću vrlo rado učiniti.

Autohtoni Hrvati žive na prostoru Srijema (i Bačke) stoljećima. Neću ulaziti u dublju analizu (budući treba puno prostora), ali uz Dunav Hrvati žive praktički „od stoljeća sedmog“. Na tom su prostoru oni starosjedioci, bez obzira u kojoj su državi živjeli. Država Srbija je suverena u Srijemu od 1991. godine, zapravo od 2006. godine kad je formalno postala samostalna (nakon izlaska Crne Gore iz državne zajednice SiCG). Za vrijeme raspada SFRJ (u kojoj su Hrvati bili konstitutivni narod, ne zaboravimo), Srbija je vršila sustavni teror nad Hrvatima na svom teritoriju (Srijemu, Beogradu i Zemunu), što je rezultiralo masovnim iseljavanjem Hrvata najčešće u Hrvatsku. Niti jednom se nije dogodilo da su Hrvati na teror uzvratili bilo kakvom metodom samoobrane, niti su učinili bilo kakav zločin prema državi Srbiji ili većinskom srpskom narodu.

Srbi se u Hrvatsku doseljavaju sa svog povijesnog prostora, nastanjujući oblasti koje nikada nisu pripadale državi Srbiji. U vrijeme raspada SFRJ, Srbi u Hrvatskoj masovno sudjeluju u oružanoj pobuni protiv države Hrvatske, rade najteže zločine uz pomoć sunarodnika iz Srbije s ciljem odvajanja dijela državnog teritorija i njegovog pripajanja Srbiji.

Ima li ovdje mjesta za bilo kakvu usporedbu? Može li se govoriti o jednakoj krivnji Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, pa im onda dodijeliti jednake „kazne“ ili jednaka „prava“?

Na žalost, kako sam već rekao, hrvatska je strana ta koja promiče politiku jednakosti u pravima, ali u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. Evo zašto.

Nikad se neće dogoditi da Srbija uopće spomene kako na njezinom današnjem državnom teritoriju žive autohtoni Hrvati. To se vidi i po istraživanjima među mladeži i po obrazovnim programima. Hrvati su svedeni na statističku anomaliju. Na koncu, pogledajte medije u Hrvatskoj i Srbiji, pa ćete imati preciznu sliku o zastupljenosti jednih i drugih.

Nikad se neće dogoditi da Srbija prizna svoju ulogu u protjerivanju Hrvata iz Srijema, niti u agresiji na državu Hrvatsku. O prekomjernoj ulozi sile u tim događanjima da i ne govorim.

Nikad Srbija neće prihvatiti samostalnu Hrvatsku, a pogotovu njezine sadašnje granice. Formalno da, ali suštinski – ne. To je posve razvidno iz novoga „prijedloga“ za konstitutivnošću Srba u Hrvatskoj.

Gospodin Kuprešak, hrvatski veleposlanik u Beogradu, iznosi ideju o reciprocitetu, znajući da je Hrvatska sve učinila da srijemske Hrvate učini politički mrtvima, da ih svede na minornu folklornu skupinu, te da ih prepusti totalnoj asimilaciji. Ili, bolje reći, ništa nije učinila da ih afirmira na političkoj razini. No, ako je reciprocitet službeno stajalište Zagreba, kako se misli to stajalište provesti u djelo? Natjerat će Tadića da promjeni srpki ustav i uvede članak da je „...Srbija država Srba, Hrvata i ostalih nacionalnih zajednica...“? Nekad se ne mogu načuditi naivnosti (da ne upotrijebim riječ koju bih zapravo trebao) hrvatskih dužnosnika u svojoj nakani da se budućnost države i naroda gradi zatiranjem prošlosti. Da je Hrvatska imala minimum sluha za svoje strateške interese (pa i zaštitu hrvatske manjine u Srbiji), najmanje što je trebala napraviti jest otvaranje hrvatskoga konzulata u Zemunu i obnavljanje Jelačićeve rodne kuće u Petrovaradinu. Onda bi mogli povjerovati u ozbiljne namjere u svezi rješavanja hrvatsko-srpskih odnosa na temelju reciprociteta.

Sve smo bliži, čini se, novom srljanju u propast zvanu Balkanska unija, ili predvorje Europske unije, u kojoj će vodeća država biti Turska i koja će postati jedna ekonomska unija čije će priključenje EU nastupiti tek kad se stabilizira ekonomski i politički. U prijevodu – uzalud nam trud, Hrvati!