Škampi, Malvazija, Ivo i Boris

Sigurno ste gledali kako u najsapunjavijim TV-novelama dvojica ljutih protivnika pružaju jedan drugome ruku, što simbolički predstavlja sveopću pomirbu i oprost. To se obično događa u jednoj od posljednjih epizoda, nakon što su se ta ista dvojica žestoko svađali i klali. Znatiželjni gledatelji odahnu, budući se sve završava kako bi svatko poželio još od prve epizode. Dakako, zločeste cure i još zločestiji dečki završavaju u zatvoru, ili slučajno padnu s terase nekog hotela.

Sve je sličilo na latino-seriju. Sunce, more, brodić, opatijski zeleniš - idila kao idealna scenografija za odigravanje završnoga čina. A glavni glumci - dva predsjednika, hrvatski i srpski.

Kako su mediji izvještavali? Kao po zapovijedi, svi govore kako je ovo očekivani susret, kako nema boljeg načina za prevladavanje otvorenih pitanja od dijaloga, te kako je i govor tijela dvojice predsjednika na znakovit način pokazao da je ovaj neformalni susret bio uspješan. No, čini se da je ovo približavanje otišlo predaleko, iako nitko normalan ne može imati ništa protiv uspostavljanja najboljih mogućih veza među susjedima. Ovdje se ne radi o običnim susjedima, nego o dvjema neprijateljskim stranama iz nedavno završenoga rata. Srpska strana ima svoju istinu koju je interpretirao Milošević ("Srbija nije u ratu s Hrvatskom, nego samo pomaže pravednu borbu ugroženog sprskog naroda"), a nadogradili svi njegovi nasljednici, uključujući i Tadića koji veli u Opatiji da "treba zaboraviti prošlost i krvavi građanski rat, ali da pojedinačni zločini trebaju biti procesuirani". Hrvatska istina također ima dva dijela. Do skora se držalo da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, rušeći njezine tvornice, sela i gradove, te protjerujući Hrvate iz dijelova Hrvatske koji su trebali "ostati u Jugoslaviji". To je bio i razlog da se Srbija optuži za genocid. Danas je posve razvidno da je tekuća hrvatska politika bliža formulaciji kako se doista radilo o građanskom ratu u kome je bilo nekoliko zaraćenih strana. Pa, ako je tomu tako, onda neka se sve zaboravi, pa i tužba pred Međunarodnim sudom u Haagu. Prema ovoj "istini" jednako su krivi srpski vođe i generali koji su Hrvatsku napadali i hrvatski vođe i generali koji su tu istu Hrvatsku branili. Onda neka se kazne zločesti dečki i stavi točka na hrvatsko-srpski rat. Ionako ćemo skupa u EU, možda čak i pod zajedničkim imenom Zapadni Balkan, ili tako nekako.

Dvije su mi se slike napravile u glavi. Prva slika: završio je ww2 i Njemačka je izgubila. No, Nijemci i Amerikanci su sjeli na brodić, zaključili da su i jedni i drugi bili zločesti, te da trebaju odgovarati i američki i njemački generali. Jedni za genocid nad Židovima, rušenje Londona i ostalih europskih gradova, a Amerikanci i njihovi saveznici za neselektivno bombardiranje i uništavanje Njemačke. Nakon toga, svi se razilaze u miru, pjesma se ori i svi su veseli. Druga slika: zastupnici Hrvatske (NDH) susreću se s ruskim i engleskim generalima i zaključuju kako su obje strane bile zločeste, ali da prošlost treba zaboraviti i neka odgovaraju samo zločinci. Nema kolektivne krivnje! I onda se u Zemunu svečano otvara ruski konzulat, kao i engleski kulturni centar, uz nazočnost političke i kulturne elite. Dakako, brojni Srbi i Nijemci iz Srijema dobivaju svoje zastupnike u Srijemskoj županiji, što će samo pridonijeti boljem razumijevanju manjina u NDH.

Je li se moglo tako dogoditi? Ne, naravno, budući je Hrvatska (NDH) izgubila rat. Iz te činjenice proizlaze i suđenja Hrvatima, te kažnjavanje Hrvatske oduzimanjem teritorija.

Srbija je izgubila rat(ove), dakle našla se na gubitničkoj strani. Dokaz za to leži u činjenici da su Dubrovnik, Split i Zadar u Hrvatskoj, a ne u Srbiji. Iz te činjenice posve je logično da bi Srbija trebala biti kažnjena,  osim ako se ne ispostavi da rata nije ni bilo, nego tek  pojedinačnih sukoba koji su doveli do raspada države. U tom slučaju, moglo bi doći do amnestije Srbije. Idemo dalje. Ako Srbija nije sudjelovala u (nepostojećem) ratu, onda nije mogla biti odgovorna niti za rušenje Vukovara, za granatiranje Dubrovnika,... I, na koncu, Hrvatska treba povući tužbu protiv Srbije za genocid i čim prije napisati topničke dnevnike, kako bi se mogao osuditi general Gotovina.

Zanimljiva su pojašnjenja rezultata razgovora Josipović-Tadić. "Dvije države i dva naroda imaju zajedničke interese i ciljeve, na ekonomskom, političkom i kulturnom planu, te trebaju težiti zajedničkom nastupanju pred dužnosnicima EU i SAD." Ako Hrvatska pristane na ovakav slijed događaja, onda Tadić može s pravom postaviti slijedeće pitanje: "Kog ste vraga uopće izlazili iz Jugoslavije?" Vjerojatno bi isto pitanje mogao postaviti i njegov kolega Josipović. Hrvatski branitelji (čiji bi status mogao biti izmjenjen, odnosno ukinut) prestali bi dobivati novce, a na spomen-obilježjima trebalo bi zamijeniti napise sa "žrtve građanskoga rata" i to na latinici i ćirilici.

Čovjek mora postati cinikom, kad posloži sve kockice i shvati da svo njegovo predznanje doživljava totalnu reviziju. Ne mogu se oteti dojmu da me ovo podsjeća na hipotetičku situaciju da se revidiraju uzroci i posljedice drugog svjetskog rata. Upravo na to me podsjeća susret Josipovića i Tadića. Prije samo nekoliko dana, srpski je predsjednik odbio poziv na Ivinu inauguraciju, zatim je bojkotirao zapadno-balkanski susret na Brdu kod Kranja, da bi se susreo na jadranskoj obali u bezkravatnom izdanju i to baš na dan kad je prije 11 godina NATO započeo operaciju "Milosrdni anđeo" nakon koje je Srbija i formalno kapitulirala, a njezin vožd doživio posljednji ratni poraz. Borisova misija pretvaranja gubitnika u pobjednika i dželata u žrtvu ušla je u završnu fazu. Žalosno je što mu u tome pomaže predsjednik Republike.