Povijesni dodatak o pravoslavlju

Velika buka se podigla nakon najave osnutka Hrvatske pravoslavne crkve. Radi boljeg shvatanja  ove teme, odlučio sam objaviti odlomke iz teksta sa portala Hrvati Amac iz koga se vidi povijesni temelj autokefalnosti pravoslavnih crkava.

Propis o autokefalnosti pravoslavnih crkava donesen je na "Ekumenskom koncilu u Halcedonu" davne 451. godine, dakle u doba ranog Bizanta, i kao takav je bio i ostao temeljni akt ustrojstva nacionalnih-državnih pravoslavnih crkava.

Edikt o autokefalnosti glasi:

„Pravoslavne crkve su vezane uz državu i ne mogu imati izvandržavnu jurisdikciju"!

Katolik znači univerzalan, pa prema tome „katolička", dakle „globalna", univerzalna crkva u liku Rimskog pape, predstavlja stolicu Sv. Petra. Katolička crkva nije ograničena na vrijeme, mjesto (državu), društvo (rasu, kulturu, bogatstvo...).

Evanđelje po Mateju (28:18-20) govori: ...Tada im se približi Isus te im reče: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta."...

Dana 29. lipnja 1945. uhićeni su, a već sutradan, 30. lipnja strijeljani:

- poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Grigorij Ivanović Maksimov – Germogen, s brojnim predšasnicima Hrvatske pravoslavne crkve.

- poglavar Evangelističke crkve u Hrvatskoj, biskup Philipp Popp

- poglavar Islamske zajednice Ismet efendi Muftić, zagrebački muftija.

Prisjetimo se, Hrvatska pravoslavna crkva osnovana je 6. 6. 1942. godine, na temelju važećeg ekumenskog propisa o autokefalnosti pravoslavnih crkava, po kojem su osnovane sve autokefalne crkve u svijetu, pa tako i Hrvatska pravoslavna crkva 1942. u okvirima ratne države NDH, jer pravoslavne crkve ustanovljavaju svoju autokefalnost tek nakon stjecanja državne samostalnosti.

Dajemo pregled osnivanja autokefalnih pravoslavnih crkava:

- Rusija 1589.,
- Grčka 1830.,
- Crna Gora 1852 (ukinuta 1918.),
- Rumunjska 1864.,
- Bugarska 1870.,
- Srbija 1879.,
- Albanija 1917.,
- Gruzija 1917.,
- Hrvatska 1942. (ukinuta 1945.)

Pojedine vjerske zajednice u nekim državama su osnovale autokefalne pravoslavne crkve nakon političke zrelosti i društvene organiziranosti;

- Makedonija 1951.,
- Japan 1970.,
- US Amerika 1971..

Od nedavno imamo i obnovljene autokefalne pravoslavnu crkve u oslobođenim državama:

- Ukrajinska (Kijevska), obnovljena 1995.
- Crne Gore, obnovljena 2006.*

Navedimo činjenicu, da je na osnovu autokefalnog propisa iz Halcedona, za cijelo području kraljevine Srba, Hrvata i Slovenca (SHS) godine 1920. ukinuta hrvatska pravoslavna crkva pod nazivima Grčko katolička i Grčko istočna. Uredbom o osnivanju Srpske pravoslavne crkve s jurisdikcijom nad svim pravoslavcima kraljevinu Srba-Hrvata-Slovenca (SHS), kasnije nazvana Jugoslavija, kralj Petar I. Karađorđević izjednačio je pravoslavlje svih naroda Jugoslavije sa srpstvom, i tako izvršio kulturocid nad hrvatskim nacionalnim bićem. "Prekrštavanjem" u srpsko pravoslavlje, brojni su hrvatski građani izgubiti svoj vlastiti identitet (hrvatski, ruski, ukrajinski, bugarski, bjelohrvatsko-rusinski, makedonski, crnogorski, rumunjski, grčki, albanski...). Za vrijeme Habsburške monarhije, hrvatsko pravoslavlje je djelovalo unutar Karlovačke crkvene autokefalnosti.

Predočavamo vam popis pravoslavnih crkava iz 1855. godine, iz "Kataloga autokefalnih crkava", objavljenog u Ateni iste godine. Po tome popisu, u svijetu je 1855. godine bilo deset autokefalnih crkava:

"Pomjesne crkve, sa svojom samostalnom upravom ili samoupravne crkve (autokefalne) su:

- Carigradska
- Aleksandrijska
- Antiohijska
- Jeruzalimska
- Ciparska,
- Ruska,
- Karlovačka (Srijemski Karlovci-Austrija/Hrvatska...)
- Sinajska,
- Crnogorska i
- Crkva u Kraljevini Grčkoj".

Kako je Srbija, u to vrijeme, bila sastavni dio Turske, nadležnost nad srpskim vjernicima je imala Carigradska crkva.
Nakon Prvog svjetskog rata, 1918. godine, oduzet je Hrvatskoj istočni Srijem i Srijemski Karlovci, da bi se ponovno ujedinjenje dogodilo u ratnom vihoru 1941. godine. Slijedom crkvene jurisdikcije manastira u Srijemskim Karlovcima, godine 1942. metropolit obnovljene Hrvatske pravoslavne crkve postaje pravoslavni svećenik ruskog porijekla, Grigorij Ivanović Maksimov – Germogen, iz manastira u Srijemskim Karlovcima.

Osnivanjem nove države, Republike Hrvatske, godine 1991., nameće se potreba da Hrvatska osnuje svoju autokefalnu pravoslavnu crkvu, a po slijedu "kraljevstva Hrvata", nositelj hrvatske pravoslavne autokefalnosti trebala bi preuzeti "Crvena Hrvatska", otjelovljena u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, i radi toga je prihvatljiva inicijativa igumana Jeliseja, koji potječe baš iz tih krajeva.

Ova nužna kretanja naići će na brojne napade, jer se radi o ljudskim pravima u državi Hrvatskoj, a i među pravoslavljem je učestala praksa nadmudrivanja i ucjenjivanja, tako da se pravoslavne crkve međusobno priznaju ili ne priznaju. Ne-priznavanje nečije autokefalnosti i proglašavanje nečijih crkvenih „šizmi", više je političko stremljenje gubitničkih apetita neokolonijalnih preokupacija, nego vjerskog karaktera.

Dodatni kamen spoticanja za obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu će biti i crkvena imovina, koju je 1918. godine Srpska pravoslavna crkvu prisvojila od hrvatske Grčko katoličke i Grčko istočne crkve.

Tomislav Grgo Antičić