Važno je zvati se Joe

Tri su dana dovoljna da USA pokaže Europi kako se razgovara s političkim delikventima. Najprije u BiH, a potom u Srbiji i Kosovu. Poanta cijele ove "turneje" Josepha Bidena američkoga dopredsjednika svakako je Srbija, a budući sam izravni svjedok ovoga posjeta, evo nekoliko razmišljanja, prvih koja su mi pala na pamet. Nisam, dakle, ovo napisao nakon ozbiljnog promišljanja, nego ad hoc, prisjećajući se prošlosti i čitajući između redaka.

Doznao sam, iz srpskih medija, kako je bivša SFRJ doista bila Velika Srbija, budući je državna TV objavila kako je ovo tek drugi posjet Srbiji nekog visokog američkog dužnosnika nakon skoro 30 godina od posjeta Jimmy Cartera (Titov sprovod). Srbi drže kako je Carterov posjet 1980. godine bio posjet Srbiji. To je slično kao kad govore o uspjesima srpske reprezentacije u , primjerice, košarci, pa nabroje sve uspjehe od 1945. godine, a ne od dobivanja nezavisnosti 2006. godine. Potvrdilo se i ono o čemu sam često znao polemizirati s neistomišljenicima da je Srijem jedan od najvažnijih dijelova ove tvorevine koju nazivaju Zapadni Balkan, budući je Joe Biden sletio u zračnu luku Surčin (Srijem), a i predsjednik Tadić je razgovarao s njim u bivšoj Palači Federacije (danas Palata Srbija, također Srijem). Iz skromnih izvješća moglo se zaključiti da je Biden ribao Tadića, a onda su, nasmiješeni, objavili priopćenje kao da su razgovarali o ljubičicama. No, ne mogu me prevariti! Biden je, zasigurno, dobio ono po što je došao. Nešto su natuknuli oporbeni novinari (priznanje Kosova, regionalizacija Srbije, usvajanje novoga statuta Vojvodine, micanje Dodiga,...), ali sve u svemu - redovito. No, posjet Prištini bio je uistinu dojmljiv. Podsjetilo me na moje školske dane, kad smo svako malo išli na auto-cestu dočekati Tita i njegove goste. Amerikanac je svima rekao ono što su htjeli čuti, uz poneki prijekor. U tako malo riječi stala je cijela jedna politika velike države, pa tko je imao i mrvicu sumnje u opstojnost države Kosovo sad je razuvjeren, posebice nakon briljantnog posjeta kosovskom parlamentu.

Bio je planiran i posjet srpskom parlamentu, ali su se radikali valjano pripremili za slučaj da Biden dođe besjediti. Na mini-transparentima bile su ispisane brojne uvrede, a s grudi ponosnih radikala smješio se ratni zločinac na privremenom radu u Haagu. Naravno da je posjet srpskoj skupštini odgođen.

Imao sam zadovoljstvo promatrati i posjet crnogorskoga predsjednika Filipa Vujanovića, te svakako zabilježiti njegov posjet Crnogorcima u Vojvodini (Lovćenac, malo mjesto na sjeveru Bačke). Istodobno sam osjetio žalost zbog toga što hrvatski premijer Sanader, za posjeta Beogradu, niti ne pomisli otići u neko mjesto s većim brojem Hrvata. Tri su godine prošle od referenduma na kome su Crnogorci proglasili svoju i nezavisnost Srbije, a tek je ovoga svibnja crnogorski predsjednik, negdašnje drugo oko u glavi, posjetio kolegu Tadića. Možda zbog opsadnog stanja zbog Bidena, tek Tadić je pokazivao vidljive znake neuroze, osmjeh mu je bio, čak i u diplomatskim okvirima, odveć kiseo, a nije bilo nikakvih konkretnih dogovora. Jednako tako nije bilo niti pozitivnoga odgovora iz EU glede stavljanja Srbije na bijelu Shengen listu. Ali, zato su srpski mediji puni gostiju iz Hrvatske. Začudo, umjesto pjevača ili glumaca, Srbiju posjedaju pisci i novinari, pa su tako Dežulović i Jergović imali u nekoliko dana zapažene nastupe. Jednostavno ne razumijem što je generalna ideja hrvatskih intelektualaca? Ponovno stvaranje zajedničke države, ovaj puta pod imenom Zapadni Balkan, ili samoukidanje Hrvatske? Razumijem da se ne može biti zadovoljan svime što se u Hrvatskoj događa, ali je Srbija posljednja zemlja koja može za hrvatske probleme imati sluha. Slušam, gledam i čitam što rade Hrvati u Srbiji i prisjećam se kako je Domovinski rat bio završnica obračuna baš s takvom politikom naspram Hrvata. Neki to nisu najbolje shvatili, jer su vjerojatno stjecanje hrvatske nezavisnosti doživjeli kao vlastiti gubitak i to daleko u inozemstvu, te svoju osobnu frustraciju liječe u državi koja nema nikakav demokratski kapacitet.

Joe Biden je prošetao istočnim dijelom Zapadnog Balkana, slikao se nasmiješen, a ostavio jednake probleme, prometni kolaps u Beogradu, te jedan cijeli nacionalni korpus koji je ljepio plakate s Putinovom slikom i natpisom "samo vas promatram". Očito u srpskim vrućim glavama i dalje bukti hladni rat, ne pitajući za cijenu i posljedice sasvim izglednog poraza.

Grižnja savjesti

Ponukan komentarom na post objavljen pod naslovom "Jesmo li dovoljno kažnjeni?" od 26.travnja 2009. godine, odlučio sam objaviti jedno svjedočanstvo koje je u velikoj mjeri ilustrativno kad se radi o pobjedi nad fašizmom nakon WW2 i provođenju revolucionarne pravde osloboditelja. Ovo pišem dan nakon obilježavanja (proslave) Dana pobjede (ili Dana Europe) koju u Srbiji istodobno proslavljaju četnici i partizani, samoproglašeni pobjednici u ratu.

Prije nekoliko godina, u novosadskom kliničkom centru, čovjek teško obolio od karcinoma, čeka svoj kraj na ovome svijetu. Teška situacija za njega i za obitelj, budući trpi jake bolove, a obitelj se financijski iscrpljuje. Rekli bismo, dok on umire u teškim mukama, njegova obitelj umire psihološki, te svi mole Boga da kraj dođe čim prije. Ali, kraj nikako ne dolazi.

Nekako pred Uskrs, bolesnik, teško govoreći, objašnjava medicinskoj sestri što mu treba:

- Pozovite mi svećenika!

Sestra pokušava razumjeti tiho izgovorene riječi umirućeg čovjeka i provjerava:

- Hoćete da zovem popa, je li?

- Ne, katoličkog svećenika. Ako može - iz Slankamena.

Sestra, zbunjena ovim zahtjevom, pokušava razjasniti zahtjev:

- Gledajte, znam da ste Srbin i pravoslavac, pa Vas ponovno pitam: želite li da dođe pravoslavni pop? Da obavijestim Vašu obitelj...

Skupivši ono malo snage što mu je preostalo, bolesnik zgrabi sestru za ruku, privuče je bliže i zavapi:

- Molim Vas, sestro,...katoličkog svećenika iz Slankamena.

Sad joj bilo posve jasno da bolesnikova želja nije plod pomućene svijesti, nego dubokog promišljanja, a znajući kako su mu dani odavna izbrojani, odlučila je poslušati ga. Poznavala je jednog katoličkog svećenika iz Petrovaradina, te ga je pozvala telefonom i objasnila što je u pitanju. Svećenik je sutradan došao u bolnicu i ušao u sobu onoga čovjeka.

- Vi ste slankamenački župnik? - ponizno je upitao, vidno uzbuđen.

- Ne, kolega je na odmoru - slagao je svećenik - ali ja ga mijenjam, pa možete meni reći što trebate - umirujuće je pokušao započeti razgovor svećenik.

- Ja vrlo dobro znam da kod vas katolika postoji ispovijed, ali ne bih htio da ovo tako shvatite. Prije bih ovo nazvao svjedočanstvom.

- Gledajte, budući ste pravoslavac, mogu Vam urediti da dođe Vaš...

- Ne, Vama želim nešto ispričati!

- Slušam.

- Događaj koji Vam želim opisati dogodio se potkraj drugoga rata, u Surduku, selu u kom sam živio. Znate da je Srijem pripao Hrvatskoj, a u mom selu nije bilo niti jednoga Hrvata, te smo vlast doživljavali kao okupatorsku. No, bili smo svjesni da nekakvoga reda mora biti, kao i u svakoj državi, pa su tako kod nas dolazile policijske ophodnje koje su kontrolirale javni red. Jednom prilikom, došli su četvorica hrvatskih mladića iz Slankamena, odjeveni u policijske odore. Šetali su lagano selom, veselo razgovarajući među sobom. Ne vjerujem da su bili stariji od dvadeset godina. Meni je onda bilo petnaest. Večer se spuštala, a policajci su jednako šetali po selu, čekajući smjenu. U jednom trenutku, prišao im je moj otac i, glumeći srdačnost, pozvao dečke na kapljicu vina i razgovora. Kraj smjene je bio blizu, te su se policajci odazvali pozivu i ušli u našu kuću. Otac je iznosio litru po litru, dok se dečki nisu dobro napili. Onda su, iz susjedne sobe, dotrčali još trojica susjeda, te su ih razoružali i svezali. Svezane su ih izveli u stražnje dvorište i ondje pretukli do smrti. Još mi u ušima odjekuje plač i zapomaganje nesretnih mladića - zastao je čovjek i počeo drhtati.

- Smirite se - blago će svećenik - bio je rat, a onda ljudi ne razmišljaju svojim glavama, nego tuđim. Sotona je uvijek prisutan, te nije slučajno...

- Da nastavim. Sve sam to gledao s razdaljine od nekih deset metara, a onda me je mati otjerala u kuću, no i dalje sam virio  kroz prozor. Vidio sam kad su ih odnijeli nekamo, konjskom zapregom.  Onda su se otac i susjedi vratili, sjeli za stol i natočili vino. Moj je otac hladnokrvno izjavio: "Sad nek ih pojedu svinje, mater im ustašku!" Cijeloga života sanjam tu krvavu večer i nikad nisam htio otići u Slankamen, premda je samo osam kilometara daleko od moga mjesta. Bojao sam se da će me netko od rodbine ubijenih mladića upitati za njihovu sudbinu, a nisam htio biti baš ja onaj koji će im je priopćiti. Vidite, gospodine, već mi je lakše. Vi ste prvi i jedini komu sam ovo rekao i molim Vas da me spomenete u molitvama, a Slankamencima možete reći sve što sam Vam ovdje ispričao, jer je istina. Neka znaju. Stidim se svog oca i naših susjeda što su to napravili! Sad mogu umrijeti.

Svećenik je bez riječi i skoro bez daha izišao iz sobe i bolnice i vjerojatno odlučio o tome šutjeti, kao da se radi o ispovjednoj tajni. Ali, cijeli razgovor je čula medicinska sestra i zahvaljujući njoj čitate ove redove. U susretu s nekim Slankamencima odseljenim u Hrvatsku, doznao sam za mnoga zvjerstva koja su počinjena nad Hrvatima nakon "oslobođenja", a na njihovu zamolbu sam i objavio ovaj post. Svjedočanstvo je odveć potresno, da bih ga volio komentirati, ali su svakako pozvani svi oni koji takvih imaju još da ih iznesu u javnost, na bilo koji način, pa i putem komentara na ovome blogu, kako bi se prekinula šutnja o tim događajima kojih je bilo posvuda po Srijemu, od Zemuna do Petrovaradina i od Mitrovice do Slankamena. Neka se ovaj post ne shvati kao buđenje aveti prošlosti, nego kao vraćanje duga nevinim žrtvama.

I, da: onaj bolesni čovjek, umro je iste večeri, nakon što je posvjedočio o grijesima svoga oca.

Umro je i msgr. Stjepan Miler, svećenik i dugogodišnji upravitelj svetišta Majke Božje Sniježne na Tekijama kod Petrovaradina.

Izborni turizam

Izborna utrka se zahuktala diljem lijepe naše, ali i u susjednoj Srbiji zanimanje za hrvatske izbore nije ništa manje. Zapravo, precizno rečeno, zanimanje pokazuje srpska vlada i skoro svi mediji, uključujući i državni RTS koji danima emitira predizborni spot za izbore u susjednoj državi. I gradska TV Studio B također poziva na izbore. Zapitao sam se: otkuda volja za novom (izbornom) utrkom? Još uvijek ne mogu razumjeti kako to srpski državljani s prebivalištem u Srbiji mogu glasovati u Hrvatskoj na lokalnim izborima?

Ajmo reć drukčije: može li čovjek koji živi u Srbiji i ima njezine osobne dokumente istodobno biti prijavljen na adresi u Hrvatskoj i imati hrvatske dokumente?

Ako može, onda je OK i posve prihvatljiv poziv srpske vlade.

Što se predlaže? Srbi trebaju masovno otić na izbore o trošku Srbije, glasovati za srpske stranke, te tako osigurati bolju zastupljenost u lokalnoj samoupravi. U konačnici to bi značilo da će se "mnoga" prava koja su im do sada bila uskraćena vratiti, a to se ponajprije odnosi na njihov povratak u Hrvatsku, zapošljavanje, izgradnju kuća, povraćaj stanarskih prava,... U "nacionalnijim" novinama spominju se i konkretni ciljevi budućih lokalnih samouprava u kojima će Srbi biti većina, a jedan od njih je i ponovno uspostavljanje srpske autonomije (novi Z4, op.a.). Imam nekoliko susjeda doseljenika iz Hrvatske (prije Oluje, "humana razmjena") i s nekima mogu otvoreno razgovarati o temama koje su obično za izbjegavanje. Doznajem kako su za odlazak na lokalne izbore zainteresirani jedino ruralni Srbi iz okolice Knina, Like, Banovine, te zadarskoga zaleđa, kao i iz Vukovara i okolice. Kod većine je živa neostvarena želja o izdvajanju tih područja iz okvira hrvatske države, premda su vidjeli kamo je odvela politika koja je tu želju trebala ispuniti. Tu želju u životu održavaju i tendenciozne izjave ministra Jeremića, kao i pojedinih političara o posljedicama etničkog čišćenja koje je, po njihovome, provela Hrvatska na "vjekovnom srpskom teritoriju". Nedavna izjava predsjednika Tadića također ide u tom smjeru ("gdje se čuje srpska pjesma, ondje je Srbija"). Vidi se da poziv za plaćeni odlazak na izbore 17. svibnja nije dio skrbi nad srpskom manjinom u Hrvatskoj (i Srbiji!), već dio sustavne državne politike koja ima pretenzije za hrvatskim teritorijem.

Proširio bih pitanje s početka posta. Mogu li se Hrvati, državljani Srbije, dočepati hrvatske osobne iskaznice, te besplatno otputovati u Hrvatsku kako bi glasovali na lokalnim izborima? Ja bih, primjerice, jako volio otić u Zadar, jer ondje imam puno prijatelja, a i lijepo je u svibnju na moru. Ako bih već imao i srpsku i hrvatsku osobnu, mogao bih se i kandidirati za mjesto u lokalnoj samoupravi u obje države, pa bi mi se čak moglo dogoditi da budem izabran. Pomislite samo: ista osoba (na primjer, ja) može biti istodobno gradonačelnik Beograda i Zadra! Formalno-pravno moguće.

Ako vam je sve ovo izgledalo kao šala (poput gornje fotke s jednog nepristojnog plakata), moram vas razočarati. Nije šala. Vidjet ćete 17. svibnja brojne srpske autobuse kako deru hrvatske ceste, i u njima glasače kojima je ponajmanje stalo do Hrvatske, a još manje do sastava lokalne samouprave. Osim očite provokacije i želje da se na neki način destabilizira država Hrvatska, čine se pokušaji revidiranja rezultata Domovinskoga rata, tako što će mnogi od onih koji su po "svojoj" domovini pucali, sada pokušati da utječu na njezin daljnji razvitak. Jedan moj susjed, bivši Zagrepčanin, trijezno promatra stvari: "Kad su se budaletine dočepale pušaka, mislili su da će za tri tjedna ušetati u Zagreb. Zbog njih sam trpjeo u mom gradu, iz straha zbog njihovih zločina nad Hrvatima zamijenio sam mjesto boravka i danas sam nesretni Beograđanin. Da sam na mjestu hrvatske policije, sve bi im iskaznice oduzeo i poništio."

Ovaj moj susjed nije tipični hrvatski Srbin. Ali, jedan drugi - jest. On je došao baš iz Zadra, grada u kojemu bih jako volio biti gradonačelnik. On misli kako će jednoga dana "velike sile" natjerati Hrvatsku da Srbima dadne veliku autonomiju, a onda će se on vratiti u "svoj" Zadar, jer je ondje sve ljepše i bolje nego u Beogradu.  Sjetio sam se da sam ga upitao, nekoliko dana po dolasku iz Zadra, zašto je napustio svoju kuću. Tog puta mi je odgovorio: "Potjerale me ustaše!" Kad sam nakon nekoliko godina bio u Zadru, baš u ulici u kojoj je živio moj sadašnji susjed, doznao sam da su njegovi sunarodnjaci unajvećma ostali živjeti u svojim kućama, dakle nisu pobijeni ili "potjerani". Svejedno, on redovito odlazi na more u Zadar, djeca mu nikako nisu oprostila što ih je odveo u Srbiju, a on se kani vratiti u svoj Zadar jedino na - bijelome konju.  Bojim se da će takvoga konja teško pronaći.

Ples po grobovima naših pradjedova

Znam da ovaj post neće pridonijeti promjeni odluke mladih Hrvata da oduševljeno plješću Lepoj Breni u zagrebačkoj Areni, ali sam ga morao napisati radi vlastite savjesti. Sjećam se vrlo dobro ljeta 1982. godine. Pozvao me prijatelj iz Novoga Sada i predložio da navečer posjetimo Dom JNA u tom lijepom gradu, jer "nastupa neka debela Bosanka koju posjetitelji mogu pipkati do mile volje, a nekom se može posrećiti i šta više." Iz čiste znatiželje (budući nikada u svom životu nisam slobodnom voljom slušao narodnjake) otišao sam u tu kavanu i doista "uživao": gologuzu su pjevaljku ismijavali svi nazočni, a nekima se posrećilo da im sjedne u krilo.

Nastavak priče dobro je poznat.

Ne mogu dokučiti koji bi mogli biti posjetitelji koncerta. Hrvati, Bosanci i Srbi jugo-nostalgičari?Mladi Hrvati željni izazova i obožavatelji srpskog turbo-folka? Vjerojatno svi skupa. Za jednu civiliziranu državu može se tolerirati nekoliko tisuća takvih. Samo, zapitajte se: hoće li hrvatski pjevač, koji u svom repertoaru ima hrvatske domoljubne pjesme, ikada pjevati u Beogradu? Ne, naravno. Ma, niti onaj nesretni Perković ne smije pjevati u Hrvatskoj!

Sretno bilo svima koji odu na koncert! Nek znaju da je to isto kao plesanje na grobovima njihovih djedova. Pa, ako to uzimaju za normalno...Samo naprijed! "Zemljo mira, zemljo Tita, zemljo hrabra, ponosita, volimo te naša mati, nećemo te nikom dati..."