Ponukan komentarom na post objavljen pod naslovom "Jesmo li dovoljno kažnjeni?" od 26.travnja 2009. godine, odlučio sam objaviti jedno svjedočanstvo koje je u velikoj mjeri ilustrativno kad se radi o pobjedi nad fašizmom nakon WW2 i provođenju revolucionarne pravde osloboditelja. Ovo pišem dan nakon obilježavanja (proslave) Dana pobjede (ili Dana Europe) koju u Srbiji istodobno proslavljaju četnici i partizani, samoproglašeni pobjednici u ratu.Prije nekoliko godina, u novosadskom kliničkom centru, čovjek teško obolio od karcinoma, čeka svoj kraj na ovome svijetu. Teška situacija za njega i za obitelj, budući trpi jake bolove, a obitelj se financijski iscrpljuje. Rekli bismo, dok on umire u teškim mukama, njegova obitelj umire psihološki, te svi mole Boga da kraj dođe čim prije. Ali, kraj nikako ne dolazi.
Nekako pred Uskrs, bolesnik, teško govoreći, objašnjava medicinskoj sestri što mu treba:
- Pozovite mi svećenika!
Sestra pokušava razumjeti tiho izgovorene riječi umirućeg čovjeka i provjerava:
- Hoćete da zovem popa, je li?
- Ne, katoličkog svećenika. Ako može - iz Slankamena.
Sestra, zbunjena ovim zahtjevom, pokušava razjasniti zahtjev:
- Gledajte, znam da ste Srbin i pravoslavac, pa Vas ponovno pitam: želite li da dođe pravoslavni pop? Da obavijestim Vašu obitelj...
Skupivši ono malo snage što mu je preostalo, bolesnik zgrabi sestru za ruku, privuče je bliže i zavapi:
- Molim Vas, sestro,...katoličkog svećenika iz Slankamena.
Sad joj bilo posve jasno da bolesnikova želja nije plod pomućene svijesti, nego dubokog promišljanja, a znajući kako su mu dani odavna izbrojani, odlučila je poslušati ga. Poznavala je jednog katoličkog svećenika iz Petrovaradina, te ga je pozvala telefonom i objasnila što je u pitanju. Svećenik je sutradan došao u bolnicu i ušao u sobu onoga čovjeka.
- Vi ste slankamenački župnik? - ponizno je upitao, vidno uzbuđen.
- Ne, kolega je na odmoru - slagao je svećenik - ali ja ga mijenjam, pa možete meni reći što trebate - umirujuće je pokušao započeti razgovor svećenik.
- Ja vrlo dobro znam da kod vas katolika postoji ispovijed, ali ne bih htio da ovo tako shvatite. Prije bih ovo nazvao svjedočanstvom.
- Gledajte, budući ste pravoslavac, mogu Vam urediti da dođe Vaš...
- Ne, Vama želim nešto ispričati!
- Slušam.
- Događaj koji Vam želim opisati dogodio se potkraj drugoga rata, u Surduku, selu u kom sam živio. Znate da je Srijem pripao Hrvatskoj, a u mom selu nije bilo niti jednoga Hrvata, te smo vlast doživljavali kao okupatorsku. No, bili smo svjesni da nekakvoga reda mora biti, kao i u svakoj državi, pa su tako kod nas dolazile policijske ophodnje koje su kontrolirale javni red. Jednom prilikom, došli su četvorica hrvatskih mladića iz Slankamena, odjeveni u policijske odore. Šetali su lagano selom, veselo razgovarajući među sobom. Ne vjerujem da su bili stariji od dvadeset godina. Meni je onda bilo petnaest. Večer se spuštala, a policajci su jednako šetali po selu, čekajući smjenu. U jednom trenutku, prišao im je moj otac i, glumeći srdačnost, pozvao dečke na kapljicu vina i razgovora. Kraj smjene je bio blizu, te su se policajci odazvali pozivu i ušli u našu kuću. Otac je iznosio litru po litru, dok se dečki nisu dobro napili. Onda su, iz susjedne sobe, dotrčali još trojica susjeda, te su ih razoružali i svezali. Svezane su ih izveli u stražnje dvorište i ondje pretukli do smrti. Još mi u ušima odjekuje plač i zapomaganje nesretnih mladića - zastao je čovjek i počeo drhtati.
- Smirite se - blago će svećenik - bio je rat, a onda ljudi ne razmišljaju svojim glavama, nego tuđim. Sotona je uvijek prisutan, te nije slučajno...
- Da nastavim. Sve sam to gledao s razdaljine od nekih deset metara, a onda me je mati otjerala u kuću, no i dalje sam virio kroz prozor. Vidio sam kad su ih odnijeli nekamo, konjskom zapregom. Onda su se otac i susjedi vratili, sjeli za stol i natočili vino. Moj je otac hladnokrvno izjavio: "Sad nek ih pojedu svinje, mater im ustašku!" Cijeloga života sanjam tu krvavu večer i nikad nisam htio otići u Slankamen, premda je samo osam kilometara daleko od moga mjesta. Bojao sam se da će me netko od rodbine ubijenih mladića upitati za njihovu sudbinu, a nisam htio biti baš ja onaj koji će im je priopćiti. Vidite, gospodine, već mi je lakše. Vi ste prvi i jedini komu sam ovo rekao i molim Vas da me spomenete u molitvama, a Slankamencima možete reći sve što sam Vam ovdje ispričao, jer je istina. Neka znaju. Stidim se svog oca i naših susjeda što su to napravili! Sad mogu umrijeti.
Svećenik je bez riječi i skoro bez daha izišao iz sobe i bolnice i vjerojatno odlučio o tome šutjeti, kao da se radi o ispovjednoj tajni. Ali, cijeli razgovor je čula medicinska sestra i zahvaljujući njoj čitate ove redove. U susretu s nekim Slankamencima odseljenim u Hrvatsku, doznao sam za mnoga zvjerstva koja su počinjena nad Hrvatima nakon "oslobođenja", a na njihovu zamolbu sam i objavio ovaj post. Svjedočanstvo je odveć potresno, da bih ga volio komentirati, ali su svakako pozvani svi oni koji takvih imaju još da ih iznesu u javnost, na bilo koji način, pa i putem komentara na ovome blogu, kako bi se prekinula šutnja o tim događajima kojih je bilo posvuda po Srijemu, od Zemuna do Petrovaradina i od Mitrovice do Slankamena. Neka se ovaj post ne shvati kao buđenje aveti prošlosti, nego kao vraćanje duga nevinim žrtvama.
I, da: onaj bolesni čovjek, umro je iste večeri, nakon što je posvjedočio o grijesima svoga oca.
Umro je i msgr. Stjepan Miler, svećenik i dugogodišnji upravitelj svetišta Majke Božje Sniježne na Tekijama kod Petrovaradina.
4 komentara:
Knjiga gospodina Marka Kljajića "Slankamen kroz povijest" navodi točna imena žrtava ali nažalost ne svih i preporučio bih svakome tko ima mogućnost da ju pročita!Osim monstruoznih ubojstava činjena su i druga nedjela prema Hrvatima Novog Slankamena,tako npr navodim slučaj Franje Grbača velikog domoljuba koji je partizanima oduvjek bio trn u oku.Njega su nove vlasti nakon 1945.g dovodile na sve skupove partije po Inđiji i okolici i pokazivali rulji okupljenoj kao "ŽIVOG USTAŠU" na kojem se svatko mogao iskaljivati tući ga, udarati do mile volje i sl.Ali on je za razliku od mnogih nesretnika ostao barem živ.
Tu je i slučaj Stjepana Barlekovića mobiliziranog Hrvata u Ustaše koji se naivno predao partizanima misleći kako ništa nije kriv već naprotiv mnogima je i pomogao.Oslobođen je od svake krivnje prema svjedočanstvu mase Slankamenaca i sa odpusnicom se vratio svojoj kući.Ali nažalost tu priči nije kraj.Vrativši se kući na nagovor svojih rođakinja odlazi jedne večeri u Hrvatski Dom na zabavu i tu počinje njegova kalvarija!Dolaze partizani po njega pred svima nazočnima i odvode ga nakon čega više nikada nije viđen!Njegova obitelj ga i danas traži ako itko zna barem gdje je skončao i na kakav način.
Neki tvrde da je u Staroj Pazovi ubijen u zgradi suda ali nitko barem do sada nije rekao gdje su mu kosti!Uz njega tu je i gospodin Tonković koji je bio općinski činovnik tzv "ćato" za vrijeme NDH u Slankamenu.Isto izveden iz kuće noću gol i bos nakon što je rekao da se ide barem obući da ne ide na razgovor u podkošulji rečeno mu je:"Tamo gdje ti ideš ne treba ti više ništa!"Nikada ga više nitko nije vidio također obitelj ga i danas traži ili bilo kakvu informaciju.Grijeh mu je bio što se bavio papirologijom u propaloj državi.
Neki svjedoci kažu da su sretnici ubijeni metkom drugi su zaklani a omiljeni način ubijanja je bio udaranje maljevima i motkama do smrti!
123 ljudi je druge noći slobode 1944 natovareno na seljačka kola pred dječijim vrtićom u Novom Slankamenu i odvedeno u smrt.Neki kažu u Staru Pazovu,drugi u Nove Karlovce pa za Surduk a neki i da isti taj dječiji vrtić krije stravičnu "tajnu" u svome bunaru.
Mislim da je tema zavrijedila da se zbog budućeg mira i spokoja kako živih tako i ovih nastradalih jadnika privede istini pa bih ovim putem zamolio ako bilo što itko zna o ovome da napiše.Ako ništa drugo dužni smo te ljude pokopati kao kršćani i staviti barem mali križ na mjesto njihovog stradanja.Uvjeren sam da mnogi znaju sudbinu ovih ljudi i njihove grobnice ali iz sebi znanih razloga nastavljaju "Hrvatsku šutnju"
Mislim da ne bi bilo loše da autor malo poslika sva ta mjesta stradanja naših ljudi po Srijemu - od stočne pijace u Pazovi do Zemuna i gdje god ima saznanja o masovnim grobnicama a zatim to postavi na ovaj odličan blog tako da ljudi koji posjećuju ovu stranicu mogu vidjeti ta mijesta pa možda netko i pokrene veću lavinu u cilju otkrivanja grobnica i njihovih žrtava.
Pozdrav i samo hrabro naprijed!
Naravno da bi priča poprimila istinit oblik treba reći da se ne bi zaboravilo kako je jedan od ključnih odgovornih za ubijanja po Slankamenu u kasnu jesen 1944g Hrvat pripadnik tajne komunističke organizacije od 1941 godine i lažni hrvatski domobran infiltriran u tadašnju Hrvatsku vojsku danas pokojni Slavko Rukavina. Prvih dana "oslobođenja" prema svjedočenju i danas živih ljudi šetao se po selu vrtivši oko ruke ključeve od napuštenih kuća njemačkih obitelji i nosivši tzv "crnu knjigu" u kojoj su bila imena ljudi koji su trebali "nestati".Na žalost svi iz te knjige su i otišli u nepoznato za nekoliko dana i progutala ih je zima 1944.
Nisu Srbi krivi za sudbinu Srijema već kako vidimo kao i uvijek uostalom istina je negdje u sredini! Samo Hrvat kao ovaj drug gore navedeni može godinama biti sa svojima a onda ih prokazati i poslati u smrt - žalosno!
Na žalost i sudbinu sto tridesetak ljudi ponio je sa sobom u pakao.
Danas ostaju samo priče još živh staraca i to treba zabilježiti da se ne zaboravi.
@Anonimno
Vjerujem da su gornji komentari od iste osobe, pa želim samo kratko konstatirati da postoji veliki broj svjedočanstava o kojima se ili šutjelo ili govorilo samo u krugu bliskih rođaka i poznanika. Velika je nesreća čitavoga naroda što iz tih stradanja ništa nismo naučili, a i dalje radimo iste ili slične pogreške. Slankamen je odličan primjer kohabitacije domoljublja, častohleplja, licemjerja i izdaje. No, niti se osjećam pozvanim da otvaram velike teme (a netko bi svakako trebao), niti u Hrvatskoj postoji razumijevanje za hrvatski korpus u Srijemu, te će se morati dogoditi nova apokalipsa da bi napokon shvatili gdje smo griješili. Očito imamo vrlo loše i nespremne političare koji vrlo brzo padaju pod utjecaj korupcije i kriminala, zarad vlastitoga probitka, a to nas je u povijesti stajalo gubitka države i biološke supstance.
Objavi komentar