Zažmiri, broj do sto

Došao je i taj ponedjeljak, 14. prosinca 2009. godine, kad je u sali vojvođanskog parlamenta (u dvorištu stare zgrade Dunavske banovine) proglašen Statut Autonomne Pokrajine Vojvodine, te sam mogao usporediti moja predviđanja od prije dvadesetak godina s činjeničnim događanjem. Ovaj dio današnje Republike Srbije svoju je autonomiju imao još u Austrougarskoj, dakako onda su Srbi htjeli zaštititi svoja kulturna i ostala prava, a razlozi za autonomijom nikada nisu prestajali. U toj regiji živi na desetine (mislim 28) naroda i svi su autohtoni, dakle starosjedioci, ljudi koji su ostali živjeti na svojim imanjima i nakon promjena državnih granica. Manjina Srba iz XIX. stoljeća uspjela je (poglavito ratovima) doći do apsolutne većine koncem XX. stoljeća, a pri tome je potpuno zaboravila posebnosti regije. No, i među tom većinom ima onih kojima obiteljski odgoj ne dopušta isključivost i netoleranciju. Taj dio Srba odigrao je prijesudnu ulogu u djelomičnom povratu autonomnih prava Vojvodine.
Da se razumijemo: Statut ne daje ništa osobitoga Vojvodini. Najbogatiji dio Srbije iz proračuna dobiva jedva 7 posto friške love, dakle Beograd je i dalje neprikosnoveni gazda. Takav je bio, takav je htio i ostati. Srbi iz Vojvodine (onaj dio kojega sam gore spomenuo) nisu zadovoljni takvim položajem. Zato je Statut potreban Vojvođanima, jer definira jedan teritorij, ma koliko uprava nad njim bila ograničena iz Beograda.
Manjine su, dakako, za autonomiju, pače i za nešto više. Toga se Beograd boji više nego NATO bombi. Jer, ako se SFRJ dosljedno raspadne po šavovima, jedino je Vojvodina regija u kojoj Srbi žive u većini i u kojoj nije bilo rata (osim što se pucalo po hrvatskim kućama u Srijemu). Manjine imaju ideje kako od Vojvodine napraviti mjesto bolje za život od primjerice Slovenije, ali nemaju poluge moći. Razboriti Srbi slažu se s tom filozofijom, ali ne smiju se javno očitovati, budući im slijedi etiketa izdajnika. I tako, od 14. prosinca 2009. godine Novi Sad je glavni grad Autonomne pokrajine Vojvodina.
Glavni grad? Sad obožavatelji Miloševićeva lika i djela (a to su većina Srba) škrguću zubima predmnijevajući slijedeće događaje: incidenti, zahtjevi, isključivost i arogancija Beograda, međunarodna arbitraža,... Zvuči poznato, ne?
Ajmo zagristi malo dublje. Zašto bi Vojvodina trebala biti nezavisna? Odgovor se može naći u svakoj od bivših federalnih jedinica SFRJ, iako su u njima narodi bili vlasnici suvereniteta. Zašto bi trebala ostati u Srbiji? Odgovor je jedino u Beogradu. Beograd, naime, treba kravu muzaru (kako Čanak veli) i teritorij sa vrijednim i civiliziranim stanovništvom koje lako prihvaća sve europske standarde. Uz sve to, proizvodnja hrane svakoj je državi stup koji se mora učvrstiti. Ili, u srpskom slučaju, držati u stisci radi jeftine hrane. Ne treba zaboraviti da su Vojvođani (dok nisu bili u Srbiji) napredovali jednakom brzinom kao i ostatak Europe, dok je Srbija stenjala pod Turcima.
Prvoga dana Nove Autonomne Vojvodine, snijeg ju je okovao. No, nije isprana boja sa bilboarda Čankove stranke LSV na kojem piše Čestitamo, Novi Sad je glavni grad! Neki će biti ponosni, neki ogorčeni, ali zasigurno niti jedan Mađar, Hrvat,... nije propustio primjetiti da jučer na svečanosti proglašenja Statuta nije bilo Tadića niti ikoga iz Beograda. Nikoga! To je prvi šamar najdosljednijim poreznim obveznicima u Srbiji. No, nije Tadić bio daleko. U isto vrijeme kad je vojvođanski parlament imao što proslavljati, Tadić je u Srijemskoj Mitrovici promatrao rimske iskopine, u Laćarku razgovarao s mještanima, a u Šidu posjetio izložbu slika Save Šumanovića. Ako je i od predsjednika države - mnogo je.
Strah od novoga poraza i gubitka teritorija, kod prosječnog Srbina izaziva paranoju. Jučer me je jedan kolega upitao: Ako se Vojvodina otcijepi, hoće li Zemun pripasti Srbiji? Ne vjerujem da postoji potreba za Vojvodinom kao nezavisnom državom. Ali, i bivša SFRJ je trebala biti preustrojena kao konfederacija, bez rata, pa je srpski vožd odlučio problem riješiti silom.
Tadićeva gesta ignoriranja vojvođanske autonomije, sprdanje s njezinim zastupnicima i parlamentom i poigravanje s manjinskim partnerima u koalicijskoj vlasti, neće ostati neprimjećeni. A onda se može dogoditi, kao u pjesmi Bijelog Dugmeta (Bebekovo vrijeme) Zažmiri, broj do sto/kad otvoriš oči bit ću daleko!