Ogoljena realnost ili - tko je oslobodio Beograd?

Bez kape, svi su osloboditelji jednaki!

Živ je Sloba, umro nije!
Bila je potrebna samo još jedna kapljica, da se srpska politička čaša ispuni do vrha, a ona je došla iz velike boce votke. Natočio ju je D.A. Medvedev, aktualni ruski predsjednik, mali čovjek iz velikog naroda, ali na način da potpuno ogoli srpsku realnost i razotkrije srpsku političku misao također do gola. Deset je dana prošlo od tog događaja, ali tek danas, mislim, Serbiland postaje svjestan značaja tog posjeta.
Naime, pregovori u Moskvi glede obećane "pomoći" još su u tijeku.
Odabrao je izvrsni ruski predsjednik najbolji datum za utjerivanje discipline među Srbe, 20. listopad, dan kada su, prije 65 godina, jugoslavenska i sovjetska vojska oslobodili Beograd od Nijemaca. Iako više nema niti jedne od tih država pod čijim su stijegom vojnici ginuli za slobodu srpske prijestolnice, povijesne su činjenice da su Crvena Armija i Prva proleterska skupa umarširale u Beograd baš na taj dan, 20. listopada.
Srpska politička elita odlučila je prekrojiti povijest u mnogim segmentima, pa i u ovom, tako da se Dan oslobođenja Beograda ne obilježava još od Slobinog doba. Međutim, zarad ruske "pomoći" (koja će, ispostavit će se, najmanje biti baš to), trebalo je obnoviti uspomenu na to doba, premda su u međuvremenu poništena mnoga sjećanja, uključujući i školske udžbenike. Ruski predsjednik, odrastao na Deep Purple, Led Zeppelin i sličnoj glazbi, nije bio zainteresiran za trubače, te su mu Tadić & Co. priredili prigodno podsjećanje na zajedničke svijetle trenutke Srba i Rusa. Zapušteni, skoro uništeni spomenik osloboditeljima Beograda, obnavljan je vjerojatno i dok je Medvedev sletao u Surčin, a uzbuđeni skupštinski poslanici dotjerivali frizure i dekoltee. Uslijedio je pragmatični govor u skupštini, puno manje od očekivanog, te opetovana puna suradnja dvije države, uz podaničko klimanje glavama srpskih dužnosnika. Glavno dolazi na svečanoj akademiji.
Prigodni program, bez trubača, imao je veliki problem, budući nije smio pokazati sve antifašiste. Da podsjetim: službena Srbija izjednačila je u pravima sve sudionike antifašističke borbe tijekom WW2, a to su Titovi partizani i četnici Draže Mihajlovića. Za očekivati je bilo da se na akademiji, ili barem na prikazanom filmu, pojave skupa partizani i četnici, kako skupa s Crvenoarmejcima oslobađaju Beograd od njemačkih fašista. Toliki bezobrazluk se ipak nije smio dopustiti, kad se zna da je D.A. Medvedev doktor prava, te su se u prigodnoj koreografiji pojavljivali samo neki vojnici bez zvijezde, kako bi se moglo posumnjati da među antifašistima nije bilo ideologije, nego samo čiste i iskrene želje za slobodom, što je, je li, bila odlika i četnika i partizana. Medvedev i Lavrov su se vjerojatno samo nasmijali. Nije bilo eksplicitnih scena ulaska osloboditelja u Beograd. Zašto? Pa, osim sovjetskih generala (Birjuzova i Ždanova), morali bi pokazati i Peku Dapčevića i Tita, a to bi vrlo štetilo Tadićevom ugledu u zemlji. Dakle, smiješna uporaba nove srpske povijesti.
Za vrijeme Tadićeva govora, u pozadini je bila slika srpskog vojnika sa solunske bojišnice, dakle I. svjetski rat. Falili su još samo Marko Kraljević i Miloš Obilić.
Medvedev je toliko ogolio suvremenu srpsku stvarnost, da više nema potrebe za sumnjom u iskrenost onoga što Tadić i svi njegovi prethodnici govore. Dok Tadić ponavlja mantru o neminovnosti ulaska Srbije u EU, Jeremić tuli o Kosovu, pri tome ne zaboravljajući da spomene kako su Srbi najviše stradali u posljednjem građanskom ratu. A zapravo, iza opcije vojno neutralne države, krije se razotkrivena želja i namjera za stajanje pod ruski kišobran kojega je nevješto rastvorio Medvedev, najavljujući izgradnju interventnog centra za izvanredne situacije u Nišu, vrlo blizu NATO-baze na Kosovu. Tu bi, navodno, trebalo da se usele ruski vatrogasci.
Nisam zaboravio i drugoga srpskog predsjednika, Dodika, koji redovito sjedi uz prvoga Tadića, na utakmicama, pa i na raznim proslavama. Dodik se može pohvaliti da je sjedio tik uz Medvedeva, dakako u vrijeme dok je Tadić govorio na pozornici Sava Centra. Njegovim avionom doletjela je Biljana Plavšić u Beograd, što samo potvrđuje ovo što sam prije napisao da je Dodik drugi srpski predsjednik koji predstavlja Tadićev alter ego.
Orgazmični trans u Srba prekinut je jučer, kad su počele stizati vijesti iz Moskve o pregovorima oko ruske pozajmice, koja će izgleda biti poprilično nepovoljna i svakako jako daleko od bratske pomoći. Sva je sreća što je ministar policije, Slobin mali od palube, Dačić, pohvatao čitavu hrpu narko-dilera, te Srbija danas može zaboraviti na Medvedeva i oslobođenje Beograda. Dok ne dođe novi ruski predsjednik na otvorenje neutralne ruske vojne baze.
Jučer mi je susjed pokazao novi crkveni kalendar SPC. Malena knjižica u kojoj su obilježeni i katolički i muslimanski blagdani, a na čijim su zadnjim stranicama datumi važnijih sajmova (vašara) u Srbiji. Po prvi puta, kaže susjed-pravoslavac, nema vašara u Rumi, Irigu i ostalim mjestima u Vojvodini. Kaže da mu sve to govori kako će i Vojvodina uskoro napustiti majčicu Srbiju. Gledam ga i divim se njegovoj lakovjernosti. Mora da mu nikad nije dosadno, ako čita samo srpski tisak i crkvene kalendare, jer po njima u Serbilandu vlada blagostanje i jednoumlje koje jedino remete predstavnici tzv. Druge Srbije, a to su oni koji se nisu pomirili s činjenicom da je Đinđić mrtav, a s njime i njegova vizija i energija.
Ipak će se pokazati točnim da su rijeke granice civilizacija, u ovom slučaju Drina, Sava i Dunav. S ovom konstatacijom sve vas pozdravljam i idem na ubrzani tečaj ruskoga jezika.