Zapadno-balkanski jezik

Tijekom raspada SFRJ, političke elite uspostavljale su nova pravila u svojim državama, uz pomoć znanstvenika, ali i „znanstvenika“. Srbi su priječili pravo drugim narodima na vlastiti jezik, govoreći kako se radi samo o inačicama srpskoga jezika, što je bilo u potpunom suglasju s floskulama o nebeskom narodu, a onda i o njegovoj superiornosti u svakom pogledu, pa i jezičnom. I danas u Srbiji, u velikom broju medija, ne prestaje podrugljivo opisivanje hrvatskog jezika, no ne bih navodio primjere iako ima i vrlo zanimljivih izmišljotina. Posebice se naglašava kako se na srpske turiste na hrvatskom moru često gleda s nipodaštavanjem, budući govore srpskim jezikom, te ih često u dućanima neće uslužiti ako zatraže nešto drugo osim kruha i mlijeka, a zaborave kako se zove hrvatski novac. Ruganje postojanju hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika dolazi i iz znanstvenih krugova, pa nije čudo što srpska mladež dobiva pogrešne predodžbe o svojim susjedima i o sebi samima. No, kako bi što više izdvojili srpski jezik na pijedestal temeljnog i najstarijeg, srpski su znanstvenici utemeljili nova pravila o akcentuaciji, tako da mi koji smo mislili da smo tijekom školovanja dobro naučili srpski književni jezik moramo zaključiti kako je to sve bio samo privid, a da su ova pravila zapravo ona prava.

Najveći „pomak“ napravljen je u akcentima. Riječi sastavljene od tri i više slogova, imaju kratko uzlazni akcent na drugom slogu. Zbog jednostavnosti pisanja, naglašeni samoglasnik u ovom postu bit će napisan većim fontom i podebljano.

Nikako se ne mogu odlučiti izgovoriti pravilno slijedeće riječi: vatrogasci, policajci, televizija, evrovizija, kompozicija, Aleksandar,...Nekada su tako, kreveljeći se, govorili Beograđani i po tom slengu bili prepoznatljivi svagdje, ali se na satima književnosti zbog takvog govora dobivale loše ocjene. Dobro se sjećam moje profesorke književnosti koja je svakome tko koristi poštapalice tipa bre, ovaj, ovoga, davala jedinicu, a za takvu vrstu govora imala adekvatan naziv: primitivni uličarski. Danas tako govore voditelji i novinari na svim medijima, uključujući i državni, ili prije svih državni.

Poštapalice tipa „negdje“, „u principu“, „znači“ i „brate“ koriste se masovno i bespotrebno. Evo primjera, pa prosudite sami (prijevod na hrvatski):

Jučer sam, znači, u principu otišao do dućana kupiti kruh, definitivno sam skužio kako sam, znači, zaboravio ponijeti novce, a onda sam, brate, morao svratiti do ortakinje koja, znači, živi u blizini dućana, pa sam se malo zadržao. U principu, oko pol sata. Shvatio sam da negdje svi imamo taj problem sa, znači, zaboravljanjem, samo što ga, u principu, primjetimo tek kad nam se definitivno dogodi da od njega, brate, imamo štete.

Mladež ne čita knjige, to je poznato, a na netu su grafički prikazi puno prihvatljiviji nego pisana riječ. O kazalištu ne bih ovoga puta. Stoga ne čudi totalno odsustvo pismenosti i kulture usmenog izričaja, ali čudi što je tu anomaliju službena znanost pokušala amortizirati, uvodeći pravila u književni jezik koja bi je samo opravdala. Ipak, po mom skromnom mišljenju, ovdje je SPC imala prijesudni utjecaj. Zašto to mislim? Zato što sam jednom prigodom slušao pravoslavnog popa koji je govorio baš o jeziku, pa kad ga je voditeljica upitala za akcente kod višesložnih riječi, on je odgovorio jednostavno: „Ako niste sigurni kako se takva riječ naglašava, sjetite se kako se izgovara pravoslavlje i – nećete pogriješiti.“ Tako me je prosvijetlio, da više nikada ne griješim kad trebam na srpskom jeziku nešto progovoriti. Evo primjera:

Jučer sam u izlogu jedne cvjećarnice vidio krasne ljubičice i krizanteme. Htio sam ih kupiti, ali mi je u ženinom automobilu ostao novčanik, jer je ona morala otići na roditeljski sastanak. Stoga sam odlučio otići do kazališta (odmah pokraj klizališta) pričekati suprugu u kazališnoj kavani. Ondje su sjedili neki policajci i komentirali kompozicije s eurovizije, koja je sinoć bila u izravnom prijenosu na televiziji. Prisluškivao sam i zaključio kako je najbolja pjesma bila ona iz Azerbejdžana. Baš me briga, ovoga ću ljeta otići u Dubrovnik ili na Pelješac, naravno ako me šef pusti na godišnji odmor.

Svi koji gledaju neku od srpskih TV-postaja znaju o čemu govorim, a onima koji ih ne gledaju ovo je vrlo dobar savjet kako pravilno razgovarati na srpskom jeziku ili, ako se ostvare planovi nekih moćnih političkih krugova, na zapadno-balkanskome jeziku. Negiranje postojanja vlastitog jezika jednako je negiranju postojanja nacije, o čemu govori i poznata mađarska narodna izreka da „u jeziku živi jedan narod“. Budući je tendencija u EU da sve zemlje zapadnog balkana (namjerno pišem malim slovima) trebaju istodobno ući u EU, sve je upitnija hrvatska državna samostalnost. Ali, to je već druga tema.