Glazbena okupacija

Kao da je prošlo sto godina od onog prelijepog listopada kad sam, skupa s još desetak prijatelja, stigao autom u Zagreb na ponovno otkrivanje spomenika banu Jelačiću. Jest, bio je to samo simbolični trenutak koji je označio završetak komunističke vladavine nad Hrvatima, ali smo ga svejedno doživjeli i kao raskid s jednim nenormalnim i Hrvatima neprimjerenim kulturnim obrascem nametnutim prije svega od tih istih komunista. Dva smo dana hodali po Zagrebu, kupovali kasete s tek snimljenim novim (i starim) hrvatskim pjesmama, susretali se s prijateljima iz cijele Hrvatske, ali i iz Njemačke, Austrije,... Vjerovao sam u iskrenost svakog angažiranog Hrvata, bilo da je umjetnik ili političar, da će se nova država izgraditi ne samo na demokratskim, nego i na kulturnim temeljima. Bilo je to doba nacionalnog zanosa i romantične vjere u zasluženi sveopći preporod.

Da, sad se čini kao da je prošlo sto godina, obzirom na to što se dogodilo s hrvatskom "kulturnom revolucijom".

Nakon 2000-te godine, svaki novi dolazak u Hrvatsku bio je za mene novo (kulturno) razočaranje. Naviknut na agresivni

primitivizam na srpskoj glazbenoj sceni, teško mi je bilo prihvatiti kako se identični obrazac jako dobro prima i u Hrvatskoj. Ispočetka, činilo se da se glazbena shizofrenija prima kod ruralnih stanovnika Hrvatske, ili čak da su je donijeli i promovirali Bosanci, ali to je posve netočna ocjena. Moj dobar prijatelj iz Samobora naručio mi je prije nekoliko mjeseci da mu donesem neke glazbene uradke vodećih srpskih folk-zvijezda. Za kćer od 14 godina! To sam i učinio, a za posjeta prijatelju, njegova me kćer izljubila, žurno preuzimajući nekoliko CD-a s jednakim žarom kao da se radi o nekim svjetskim glazbenim veličinama.

Prvi simptomi okupacije.

Nastupi srpskih folk-veličina u hrvatskim klubovima ne bi bili nikakvo čudo, da ta glazba ima barem temelje u srpskoj narodnoj glazbi (Vojvodina, Šumadija,...). Poznavajući neke od "kompozitora" takve glazbe, dobro sam upoznat kako se dolazi do srpskih hitova: krađom iz Grčke, Turske, Bliskog istoka i Indije! Ne morate mi vjerovati, ali kod jednoga sam "kompozitora" vidio hrpu CD-a s tih destinacija koje on uredno "obrađuje", radi prilagodbe teksta, a onda stavlja u ponudu pjevači(ca)ma. Zatim se pojavljuju orijentalni zvuci oplemenjeni frulama, trubama i (sve rjeđe) harmonikom, uz koje pijane djevojke plešu po stolovima na brojnim beogradskim splavovima, okružene još pijanijim mladićima i bogatim sponzorima, koji su jedini cilj i razlog za bakanalije.

Prije nisam mogao predstaviti slikovito Sodomu i Gomoru. Sad mogu i to ne samo sliku.

Prije sam dolazio u Hrvatsku u bijegu od turbo-folka. Jučer sam gledao hrvatsku inačicu te iste gadosti na - Splitskom festivalu. Poznati lupež i upropastitelj glazbe, Bregović, uspio je inficirati hrvatske slušatelje preko popularne pjevačice Severine, tako da se pljeskalo njezinoj trubačkoj pjesmi, iako u potpisu nije bilo Bregovića. Vidim da je Jeremija na mnogim top-listama, što znači da će se u Hrvatskoj uskoro pjevati pjesme o Draži Mihajloviću, ili vojvodi Sinđeliću, budući su i oni priznati antifašisti. Pa, ako je to ukus hrvatske publike, nek se pjeva. Ali, na Splitskom festivalu imati makar i u tragovima zvuk trube umjesto mandoline, to je početak kulturnog genocida. Ima jedna izreka koja veli: "Uz koju ti glazbu srce zaigra, te si majke sin!". Nije teško ovu izreku staviti u kontekst teme o kojoj pišem.

I sad, velika nelogičnost: mladež vrišti na moru uz pjesme Ace Lukasa i Cece Ražnatović na primitivnom beogradskom slengu (neka se Beograđani ne uvrijede, ali o ovome ću detaljno drugi puta), a kad taj isti jezik čuju u dućanu ili na ulici, ili vide auto sa srpskim tablicama, skoro redovito pokazuju srednji prst i spremni su na provokaciju i vrijeđanje. Vrlo čudan moralni i kulturni obrazac ponašanja, toliko čudan da će se znanost morati uključiti u njegovo razumno razjašnjenje.

Kad je o Srbiji riječ, stvari su odavna izmakle kontroli, ako u (sub)kulturi uopće i može biti kontrole. Kad se dogodi da moram otići u svatove, unaprijed se pripremim na splavarošku atmosferu, to znači da će dominirati pjesme tipa "nategni me", "zavuci mi", "kod tebe sam gaće ostavila" i slično. Ipak, jedna skupina se uspješno opire ovoj glazbenoj torturi, te se na radio-postajama često čuju posve drukčije note, pa i hrvatske. Ne moram vas podsjećati na EXIT i koliko je to grandiozni projekt, osobito kad se zna da se događa u Srbiji. No, to je Srbija, Balkan, predziđe Orijenta, nikakvo čudo. Među mojim prijateljima nema Cecinih obožavatelja niti posjetitelja Guče, pa se skoro osjećamo kao pripadnici zabranjene sekte. Takav mi osjećaj i pripadnost godi u Srbiji, ali u Hrvatskoj... Priznajem, osjećam se u najmanju ruku nelagodno.

Nije Severina jedina koja je legla na Bregovićevu rudu. Prepoznao sam još pjesama pod istim utjecajem, iako je većina imala mediteranski štih i neka mi nitko ne kaže kako to neće imati nikakve veze s politikom. Ako se dogodi da ponovno budemo gurnuti u nekakav savez sa Srbijom, pod bilo kakvom krinkom, ova glazbena okupacija bit će temelj na kome će taj savez počivati, koliko god nam to zvučalo čudno i nemoguće. Nije knjiga, niti umjetnička slika doprinijela velikim promjenama u društvu, ali glazba i mediji jesu. Zato se ove godine neću maknuti iz Zadra, jer mi se čini da se ondje još uvijek uspješno "bore" za glazbeni i svaki drugi opstanak. Split je, čini se, počeo tonuti, ali ne samo nakon ovoga festivala.