Srpska državna TV emitirala je reportažu s Jovankom Broz, Titovom udovicom, koja i danas živi u Beogradu. Veći dio te reportaže snimljen je 1995. godine, upravo oko Oluje, tako da su gledatelji mogli čuti i njezino razmišljanje o hrvatsko-srpskim odnosima. Titova udovica tvrdi za sebe kako je bila (a i danas je) žrtva moćnika koji su u njoj vidjeli veliku zapreku preuzimanju vlasti od ostarjelog Tita. Po njezinim riječima, puno toga je znala što bi mnoge Titove suradnike zauvijek politički ubilo, te su je zato izolirali, ne samo politički nego i fizički. Drugarica Jovanka dobila je srpsku putovnicu tek prije neki dan, dakle u srpnju 2009. godine, a nije ju imala od Titove smrti."Pobjegla sam", veli Jovanka, "od ustaškog noža iz moje Like"! O godinama provedenim na mjestu "prve dame SFRJ" tek poneka rečenica, ali više kako bi uzveličala Tita i otkrila javnosti kako puno toga zna što nije do sada bilo dostupno javnosti, nego da bi dočarala kako je živjela proleterska aristokracija. Dok je morala svakoga dana promatrati supruga kako donosi važne odluke, dok ga najbliži suradnici krivo izvještavaju i lažu, nije propuštala kasnije ustajati i popiti prvu kavu baš sa svojim mužem koji ju je, kako kaže, neizmjerno volio. Pa ipak, i pokraj tolike ljubavi, pod pritiskom dvojice pretendenata na jugoslavensko prijestolje (Dolanc i Ljubičić) morao se je odreći do kraja života.
I tako je, sirota Jovanka, tek neki dan dobila srpsko državljanstvo, osobnu i putovnicu. Od čega je živjela, ne zna se, budući joj suprug nije uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje.
Skoro svakoga dana prolazim pokraj jednoga mjesta, za koje su mi moji stariji sugrađani ispričali da krije kosti nekoliko stotina zemunskih Hrvata, koje je Jovankin nježni muž dao pobiti bez suda, bez dokazane krivnje. Dovoljno je da si Hrvat, da nisi bio u partizanima (pa čak ni to) i da netko pokaže prstom na tebe. Tisuće udovica i siročadi ostali su bez muške glave u kući, a nova vlast ih je obilježila tako da su se teško ili nikako mogli zaposliti. Tako je nastala velika skupina Jugoslavena, Vojvođana, Srijemaca ili čak "Srba katoličke vjere", kako su se srijemski Hrvati morali kamuflirati (odreći nacionalnog identiteta) ako su htjeli opstati u svom zavičaju. Ili - odseliti. To je bio drugi dio osvete Jovankinog muža, za koga inače ova stara drugarica niti jednom ne spominje da je bio Hrvat. Prema svjedočanstvima očevidaca i (rijetkih) preživjelih, u Srijemu postoji na desetke grobnica poput ove sa slike, ali nisu sve na ovako lijepim mjestima poput ove zemunske na kojoj mladi vježbaju igrati tenis. U nekim mjestima (župama) postoje uredni popisi pogubljenih, koji do današnjega dana nisu dostupni javnosti. Riječ je o vrlo preciznim popisima koje su načinili župnici, no Crkva očito ni danas nema potrebe (čitaj: interesa) dokumentirati masovna ubojstva srijemskih Hrvata, te objelodaniti mjesta masovnih pogubljenja i počinitelje istih.
Ne živim u prošlosti, ne želim nikakvu osvetu, ali kosti naših pređih zaslužuju barem da ih se dostojno pokopa, da se grobište obilježi, da se zločin i zločinci nazovu pravim imenom, te tako stavimo točku na dio povijesti o kom se i danas bez razloga šuti. Žrtve zločina uvijek su nedužne, pa zašto onda praviti razliku među njima? Drugarica Jovanka je pobjegla od ustaškog noža, ali srijemski Hrvati nisu uspjeli pobjeći od noža njezinog supruga. O tome bi puno toga mogla reći drugarica Jovanka, kad ovoga ljeta, sa srpskom putovnicom, ponovno bude posjetila Brijune.
Broj komentara: 7:
http://www.index.hr/vijesti/clanak/razbijeni-prozori-hrvatske-udruge-u-petrovaradinu/442878.aspx
Veselo ljeto, zar ne?
@Pero Panonski
O, da, već smo sviknuti na lupanje prozora. Kad se vrati s godišnjeg odmora, veleposlanik Kuprešak će "oštro" prosvjedovati kod Vuka Jeremića, kao što je bilo i do sada i kao što je reagirao korumpirani i častohlepljivi "hrvatski zastupnik" u vojvođanskoj vladi. Nesreća je u tome što je "Jelačić" jedna od rijetkih udruga koja naslov "hrvatska" ne nosi samo radi šminke, nego je u najvećem djelu doista hrvatska.
Da se ovdje razbiju srpskoj manjini tako nesto, onda bi bila opca graja (sto ne znaci da treba Srbima u RH razbijat prostorije). Ali, kako sam shvatio, za ovo nitko ne reagira. DSHV je ocito ravnodusan, dok idu proracunski novci njima u kasu, oni su stvarno "srecni".
Zašto cijenjeni administratore ne poslikate zgradu suda u Staroj Pazovi, stočnu pijacu i katoličko groblje jer to su tri mjesta odnosno najveća gubilišta Hrvata iz Srijema pa neka Hrvatska vidi gdje su Hrvati i zašto ih danas nigdje nema preko 20% u demokratiji zvanoj Jugoslavija a danas Srbija?
ODGOVOR NA "Zašto cijenjeni..."
Nije problem, samo sam se nadao da bi to mogao napraviti i netko iz Slankamena, barem oni koji se danas predstavljaju kao politička i kulturna elita tog mjesta. No, budući sam dobro proučio tu "materiju", vjerojatno ću i na tu temu napisati post. To uopće nije teško, jer postoji točan popis ubijenih Hrvata. Nešto od toga je i publicirano, ali, ponavljam, čudi me što se nitko od slankamenskih Hrvata ne odluči to aktualizirati. Eto, prošle su godine Nijemci podigli križ u Mitrovici, traže dopuštenje da to naprave i u Slankamenu (to ide malo teže), pa ako mogu Nijemci, zašto ne bi i Hrvati. Tako ja mislim, ali očito da mnogi tako ne misle.
Pozdrav!
Cijenjeni administratore nema to u Slankamenu tko učiniti jer to nisu Hrvati, pravi Hrvati su davno napustili Slankamen pod prijetnjom smrti iz osobnog iskustva govorim a ima i pravih Hrvata nekolicina samo što ne smiju glavu podići da im ne bi spala sa ramena.No vidim da ste Vi jedan od rijetkih državotvornih Hrvata iz našeg Srijema pa vam preporučam da napravite post i o Pazovi, naravno kvalitetan kao i svi vaši dosadašnji.Vjerujte da jako puno ljudi čita u Hrvatskoj vaš blog i redovito prati vaše tekstove i naravno raduje se svakom novom!Kao što rekoste materije ima ali ne bi bilo loše kada bi postavili neki e-mail na koji bi Vam mi zainteresirani za Srijem, njegovu povijest i njegove žrtve mogli poslati još materijala.Osobno ga imam puno pa se nadam suradnji jer sam ga spreman podijeliti s Vama i sa svima koji to žele vidjeti.
Zahvaljujem na zanimanju za tekstove koje pišem, kako sam napisao u naslovu - jer je za mene šutnja sramota. Možete mi pisati na crosirmium@gmail.com, a eto upravo ću taj kontakt postaviti na naslovnicu.
Hvala i pozdrav iz Srijema!
Objavi komentar