13 srpnja 2009

Nož, žica, EXIT, U, Santana

Nedjelja, 12. srpnja 2009. godine. Mjesto događanja: Petrovaradin. Pozvao me prijatelj na završnu večer EXIT-a, premda nije bilo nekih posebnih razloga (niti jedan band kojeg bih volio poslušati), osim što bi oči i uši uživale gledajući i slušajući desetke tisuća mladih okupljenih na tvrđavi koja za Hrvate ima povijesni značaj. Prihvatih poziv i već oko 14 sati stigoh pred kuću mog dragog prijatelja. No, već prilikom pozdrava vidio sam da nešto nije u redu. Preduhitrio me s odgovorom.
- Oprosti, moramo promijeniti plan. Htio sam da najprije malo sjednemo ovdje u dvorištu, napravimo grill i popijemo po koju, ali okolnosti su takve...
Odjednom je iz susjednog dvorišta grunula salva (pre)glasne glazbe.
Susjed je nešto proslavljao.
Sjeli smo pod sjenicu i slušali, jer drugo se i nije moglo. Redale su se pjesme naci-faši melosa koje veličaju Mladića, Arkana i ostale, te vesele poskočice tipa "Moje selo izgorjelo, spalile ga ustašeeee!" Nije se, doista moglo slušati, te smo ušli u kuću. Morao sam pogledati kroz prozor, budući je susjed bio točno preko puta. Veliko mnoštvo u dvorištu, dečki koji sviraju i zamamna pjevačica, a ispred kuće barem dvadeset gledatelja.
- Krstili su sina. - veli moj prijatelj.
I ovo im je najbolje kako se znaju veseliti?
No, dobro. Grill smo preskočili, ali smo ipak popili bocu rieslinga. U jednom trenutku počelo je vriskanje i pljeskanje ispred susjedove kuće, pa smo morali pogledati što se događa. Mlada žena dograbila je mikrofon i počela pjevati novu, meni nepoznatu, pjesmu u kojoj se spominje i Srebrenica, i Mladić, i ustaše, i Jasenovac,... Međutim, nitko ne bi ni pomislio o čemu se pjeva, kad bi samo gledao ta vesela lica. Plješću, skaču, pjevaju kao u svatovima, a u pjesmi se pjeva "nož, žica, Srebrenica". Neshvatljivo! Prijatelj je, napokon, odlučio da promjenimo mjesto, te smo napustili kuću i otišli preko Dunava u Novi Sad.
- Malo, malo, pa nešto slave. Na isti ovaj, odvratni način! - razočarano će moj prijatelj.
Moj prijatelj je, inače, Srbin.
Sve znate o EXIT-u, bilo je u svim medijima, te bih samo dodao jedan kratki komentar. Ove su godine izostale velike zvijezde, ali je sveukupno ozračje i nadalje fenomenalno. Jest, dogodio se i ove godine težak incident (smrt mladoga Engleza), ali doživljaj je prekrasan. Festival EXIT dokazuje kako se mladež može okupljati oko zajedničke ljubavi prema glazbi i da pri tom ne mora posebice dokazivati svoju nacionalnu, seksualnu ili bilo koju drugu pripadnost. Glazba i samo glazba! Dobro, i pivo.
Kad malo promislim, buran je vikend iza mene. U subotu koncert djeda-Santane, prosvjed Žena u crnom zbog Srebrenice, fašistički kontra-miting, zatvaranje Univerzijade, EXIT,... I onda netko kaže kako je u Srbiji dosadno! Stalno uspoređujem prilike u Srbiji i Hrvatskoj i dolazim do zaključka kako je u Srbiji puno toga dopušteno, što nigdje ne bi bilo. Ne mogu zamisliti da u Hrvatskoj, na Jelačić placu, skupina mladih izvikuje fašističke parole, pjeva pjesme u kojima se veliča Jasenovac i Max Luburić, ili da u Berlinu kliču Hitleru i Mengeleu. To se, jednostavno, ne događa. U Srbiji se događa i nitko se zbog toga ne uzbuđuje. A i zašto bi, kad ta politika i njegovanje takvih vrednota imaju potporu većine Srba, što se vidi po srpskim medijima i rezultatima izbora, uključujući i posljednje. Međutim, kad dva pijana mladića u okolici Knina upadnu u kuću Srbina-povratnika i ondje naprave cirkus, to je događaj kojem mediji poklanjaju maksimalnu pozornost. A kad se od cijele priče napravi senzacija, onda nije čudo što narodni umjetnik sjedne i napiše onako nadahnute stihove o Srebrenici, žici,...
Vjerovali ili ne, u Beogradu sve je bilo okićeno velikim latiničnim slovom U. Pisao sam prije u postu o Univerzijadama o tome kako je znakovlje ponekad (uvijek!) prožeto politikom. Ovoga puta vidjelo se kako šport može biti sam sebi dovoljan. Jutros sam se vratio doma, iz Petrovaradina, grada u kome se gradi nekoliko pravoslavnih crkvi. Do prije neku godinu nije bilo niti jedne, a danas...Očito je potreba za molitvom kod Srba naglo porasla, sukladno povećanju broja stanovnika. Ili se to SPC prilagođava vjerskim potrebama sudionika i posjetitelja EXIT-a?

3 komentara:

horvatinkoln kaže...

Njemačka je specifična i posebno osjetljiva već i na samu pomisao o bilo kakvim nacističkim ispadima, a o spominjanju Mengelea i sličnih da i ne govorim...
Pozdrav!

Anonimno kaže...

Bome nije lako živjet u jednoj zemlji kao što je Srbija u kojoj je 'normalno' na krštenju djeteta veličati zločine nad žrtvama, i zločince uzdizati na pijedestal narodnih junaka, ali takva je srpska povijest kroz cijelo 19. i 20. st., odlično opisana u djelu Save Markovića Štedimlije "Zavjere protiv svjetskoga mira", naime, nasilje je u tradiciji srpske politike jer je još knez Karađorđević sredinom 19. st. ubijao slučajne prolaznike, svoje susjede, službenike, bilo koga ... Karađorđevići su bili kao nekakvi staljinisti, prvo pobiju oporbu u zemlji i unesreće pola svog naroda, a nakon toga krenu u osvajačke pohode u inozemstvo, u Makedoniju, Kosovo, Bosnu i Hrvatsku, kao i u Štedimijevu Crnu Goru, i unesreće, ne samo žrtve njihove velikosrpske agresije, nego i drugu polovicu svog naroda, i onda se netko čudi što su Srbi nesretni!?
Obično u tim pohodima Srbi imaju podršku neke velike strane sile, najčešće Engleske dok Rusija još nije shvatila da umišljena mala Srbija svojata baštinu bizantskog carstva,što inače Rusi misle da njima pripada pravo nasljedstva Bizanta.
Kako u povijesti nisu na promjeni stanja duhovne svijesti u Srbiji pomogle ni NATO-bombe, sve više sam uvjeren da se velikosrpska politika može efikasno eliminirati jedino rasformiranjem srpske države, kako bi susjedne zemlje i narodi mogli imati kakav-takav trajniji mir, jer Srbija je dokazala da je konstantni faktor nestabilnosti u "regionu"!

Unknown kaže...

dobar tekst