26 travnja 2009

Jesmo li dovoljno kažnjeni?

S osobitim nemirom u duši svake godine preživljavam komemoraciju žrtavama logora Jasenovac. Na srpskim TV-postajama mogu se vidjeti stravične slike iz toga doba, kao i podaci o broju žrtava koji se iz godine u godinu približava milijunu. Naravno da to ostavlja dojam na svakog čovjeka. Čini se, ipak, da krivotvorenje povijesti postaje službena politika, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, pa sam si dao slobodu na svoj način i prema vlastitim spoznajama prokomentirati ovu temu.
Najprije moram reći slijedeće: uvijek mi se gadilo i danas mi se gadi sve što se u Jasenovcu događalo. Ovdje mislim na zatočenje i ubojstva ljudi. Budući je za jedan dio zločina bio odgovoran režim ondašnje hrvatske države, odgovornost je na nama Hrvatima i zbog toga smo te zločine priznali i za njih kažnjeni. Kažnjeni, višestruko i žestoko.
Prvo, izgubili smo državnu samostalnost i teritorij. Kud ćeš veće kazne za cijeli jedan narod!
Drugo, izvršena je neselektivna odmazda nad pripadnicima hrvatske vojske, te nad civilima, i to organizirano. Nije tu bilo nikakve stihije niti spontanog revolta! Za sve su znali odgovorni ljudi u partizanskom pokretu.
Treće, u novoj državi Hrvatima su nametnuti politički i kulturni obrasci neprimjereni povijesnom trenutku i narodnom biću, a za grijehe prijašnjega režima preživjeli Hrvati su trpjeli oštru diskriminaciju u svim segmentima društva.

Tako je bilo cijelih 45 godina.

Evo i primjera kako Titov režim "nije bio zločinački".
U jedno hrvatsko selo u Hercegovini, u proljeće 1942. godine upadaju četnici. Sve mještane vode na obližnje brdo, strijeljaju i bacaju u jamu. Petogodišnja Anka (koju sam osobno poznavao), ostaje živa, zatrpana tjelesima svojih roditelja, rođaka i susjeda, koji umiru u najstrašnijim mukama. Očito se radi o civilima. Prestravljena djevojčica čeka mrak kako bi pokušala izići iz jame. Čitavu noć traje borba za slobodu. Tek što se popne nekoliko metara, pada na mrtve ljude, pa ponovno - ispočetka. Na koncu, dosjetila se da nekoliko tijela (o, užasa!) poslaže kako bi se preko njih dočepala izbavljenja. I uspjeva! U zoru izlazi van iz jame, a zatim kreće u svoje selo. Nikoga nije bilo u selu, čak ni stoke. Četnici su sve pobili, popalili i opljačkali. Podsjetiću čitatelje da su ti isti četnici proglašeni za regularni antifašistički pokret, rehabilitirani, te participiraju ista prava kao i partizani, što će reći - nema razlike između četnika i partizana. Dakle, mala Anka, užasnuta, ali željna života i slobode, odlazi u nekoliko kilometara udaljeno susjedno selo, te ondje zatiče svoje rođake. Obavještava ih o događajima od jučer, a skrb o njoj preuzima ujak. Nakon nekoliko tjedana, i drugo je selo  pretrpjelo pogrom, pa je Anka, s još nekoliko svojih rođaka, otputovala u mirniji dio Hrvatske - u Srijem. Ondje se poslije i udala, izrodila djecu i ponovno dočekala prijetnje i protjerivanje u vrijeme Miloševića. Prošle je godine umrla u okolici Zagreba.

U "oslobođenom" Srijemu, bilo je više mjesta sa značajnom hrvatskom većinom. Budući se Srijem nije nalazio na crti bojišnice, a ratna događanja su ga u dobroj mjeri zaobišla, hrvatsko stanovništvo nije osjećalo odgovornost za ratne strahote. No, od listopada 1944. godine do lipnja 1945 godine, partizani i netom preodjeveni četnici lovili su Hrvate kao divlje zvijeri. To je vrlo ozbiljna tema da bih je i pokušao elaborirati u ovako kratkom postu, te ću spomenuti da je u Srijemu pobijeno, bez suda i dokazane krivnje, na tisuće Hrvat(ic)a. Masovnih grobnica ima posvuda. No, evo primjera partizanske okrutnosti. U Slankamenu, malom podunavskom selu, živjela je obitelj Štoka. Glava obitelji bio je zavojačen, te doživio kraj rata i zatim pobjegao u inozemstvo, vidjevši da će ga ubiti poput većine njegovih susjeda. Njegovu su ženu, uvidjevši da im je "ustaša" pobjegao, živu zakopali u zemlju s glavom na površini, a onda preko nje vozili drljaču, dok nije izdahnula. U istom mjestu, ritualno je pogubljen učitelj pjevanja Blašković, premda nikada nije nosio oružje niti sudjelovao u političkom životu. Antifašisti su ga, nakon iživljavanja, ubili spaljivanjem u bačvi. U ovim "osvetničkim" činovima  sudjelovali su hrabri Titovi osloboditelji. 
Evo i primjera iz Zemuna. Mlađi sin iz obitelji Kumičić, koji nije ni na koji način sudjelovao u ratu (ali njegov otac i brat jesu), ubijen je skupa sa nekoliko tisuća zemunskih Hrvat(ic)a i zakopan na mjestu negdašnje Hidrobaze, u samo jednoj od nekoliko masovnih grobnica. Tako je obitelj ostala bez jedine preostale muške glave.
Ovakvih sam svjedočanstava čuo na desetke.

Što sam htio reći ovim postom? Samo jednu stvar: zločin je univerzalna kategorija i ne podliježe klasificiranju prema mjestu, načinu ili drugim okolnostima pod kojima je počinjen. Prema ovoj "definiciji", jednaki su ustaški zločini u Jasenovcu,  kao partizanski u Bleiburgu i drugdje. Osim toga, poznato je da je Jasenovac "radio" za komuniste sve do 1948. godine, te da je u te tri godine nakon rata čitava hrpa "narodnih neprijatelja" u njemu pogubljena, te da bi stoga njegov naziv trebao biti ustaško-komunistički logor. Ne dopada mi se i nikako ne mogu prihvatiti relativizaciju zločina, pa se ovi partizanski opravdavaju nekakvom "revolucionarnom pravdom". Mogu li za tu pravdu imati razumijevanje obitelji Štoka, Kumičić, Blašković i mnoge druge koje nisam ovdje spomenuo, kad znaju da su im najmiliji pogubljeni na isti način kao Jasenovačke žrtve, a ipak se o tim zločinima i poznatim zločincima šuti, dočim se (opravdano) mjesto u medijima daje jasenovačkim žrtvama i preživjelima?!
Na koncu, predsjednik Mesić je održao u Jasenovcu govor koji ga zasigurno svrstava u skupinu netolerantnih političara, naime stavio se u ulogu tužitelja i suca. Možete li zamisliti da naredni predsjednik održi sličan govor, na primjer:

I ove smo se godine našli u uobičajeno vrijeme da bismo odali počast mučenicima – žrtvama komunističkog terora tijekom XX. stoljeća.Posljednjih tjedana svjedoci smo pravog divljanja onih koji se nikako ne mogu pomiriti s nekim notornim povijesnim činjenicama. Očito su procijenili kako im početak mojega mandata pruža priliku da se obruše na sve hrvatske domoljube, te da pod krinkom obračuna s fašizmom, zapravo do kraja i jednom za svagda – osobito u očima mlade generacije – kompromitiraju ogromne žrtve komunizma. A ja im kažem: to neće proći!
Ima stvari koje se moraju Titu staviti na teret, i to ozbiljnih stvari, ali taj pokret nije zbog toga bio zločinački, nego je taj epitet zaslužio zbog sustavnog činjenja zločina nakon rata, tijekom 45 godina vladavine, i po tome je Tito isti zločinac kao i osuđeni nacistički ili ustaški zločinci. Isti u dlaku!. Jednako tako status zločinca zaslužuje i Staljin, i pored velikih zasluga za pobjedu nad fašizmom.

Posve je pogrešno nijekati komunističke zločine, minimizirati ih i ušutkivati one koji o njima svjedoče ili mole za iznošenjem istine, ako ni zbog čega drugog, ono zbog 45 godina u kojima su zločini sustavno činjeni i tisuća obitelji koji vapiju za stavljanjem točke na taj dio povijesti. Naravno da se mora gledati u budućnost i da ne treba živjeti u prošlosti, ali onda budimo pošteni prema sebi i svijetu: nisu ustaški zločini jedini koji su se dogodili u Hrvatskoj! Postoje i drugi zločini u kojima su Hrvati bili žrtve i to je povijesna istina, bez obzira što sadašnji predsjednik, iz političkih razloga, nastoji podmetnuti drugu tezu kako netko želi zaboraviti Jasenovac. Zaboga, pa ondje postoji spomenik, muzej, popis žrtava, organizirane komemoracije,... Nema niti govora o zaboravu! Zaboravljene su srijemske žrtve. Silno me je povrijedila Mesićeva tvrdnja da među tim žrtvama zasigurno ima i onih koji bi (da im je suđeno) bili i osuđeni. Jest, učitelj Blašković bi bio osuđen što je učio djecu pjevati. Srijemcima je na glavu stavljena još jedna kazna, a ta je: i danas moraju šutjeti i gledati stare i nove zločince kako slobodno šeću u njihovom susjedstvu, povremeno gazeći svojim autima preko neobilježenih jama u kojima leže pobijeni (neosuđeni) Hrvati. Ako se netko i mogao nadati ispravljanju ove velike povijesne nepravde, može polagano tu nadu zakopati duboko pod zemlju, skupa s onim kostima djedova i očeva čija je jedina krivnja, izgleda, bila, što nisu bili u četnicima ili partizanima, pobjednicima u ratu, čiji se antifašizam mogao podičiti i beogradskim logorom Sajmište u kojem su pogubljeni svi srpski Židovi, a srpska "antifašistička" vlada ponosno izvjestila Hitlera kako je Beograd prvi europski grad u kojem više Židova nema.
Odveć žuči u ovom postu. Očito ova tema ne ide s medom.

2 komentara:

Anonimno kaže...

I ja isto sa zebnjom svake godine dočekujem službeno obilježavanje spomena na žrtve fašizma u Jasenovcu.
Ne znam zašto je Mesić toliko nepopularan u Srbiji jer objektivno, ide na ruku velikosrpskoj ideologiji sa svojim izmišljanjem i krivotvorenjem povijesti, za što ga ja osnovano sumnjičim, jer izreći na pr. da je u jasenovačkom logoru "neprestano radio krematorij" je notorna laž jer taj logor niti je imao plinske komore niti krematorij, kao njemački nacistički logori, a poznat je slučaj iz 1945. kad su jugokomunisti spalili u jednoj slovenskoj tvrtci četiri (4) tisuće smaknutih hrvatskih zarobljenika, o čemu je pisala Slobodna Dalmacija.
Srbi bi trebali shvatiti da je kojim slučajem u WWII u NDH pobijeno "1 million" Srba, da Srba na području Hrvatske i BiH nakon 45'ne bi više bilo, niti jednog. Spomen-područje Jasenovac službeno navodi brojku od 39 tisuća srpskih žrtava, i ako je jedna brojka realna onda ta, ako ne i manja brojka; na moj osobni upit kustosici jasenovačkog muzeja, prije dvije godine, gdje su posmrtni ostatci žrtava ustaškog režima u jasenovačkom logoru, odgovor je doslovno glasio: nema posmrtnih ostataka (u knjizi Spomen-područja se pak naglašava da logor nije ima plinske komore ni krematorij!) Razlog zašto nema: navodno močvarno tlo pa su se posmrtni ostatci žrtava brzo raspali i nestali. No, poznato je kad su šezdesetih godina otvorili nekoliko jama, pronašli su posmrtne ostatke žrtava koje su na sebi imali ustaške odore, i ekshumacije su brzo obustavljene da ne bi izbio totalni skandal. To je bilo za vrijeme Titove Juge, a Tito, taj masovni zločinac, nije nikada ni posjetio Jasenovac ni nekadašnji logor, što je znakovito, kao što je znakovito da niti jedna četnička ni partizanska jedinica u WWII nije doslovno nikada ni pokušala osloboditi logoraše iz jasenovačkog logora!!! Nositeljica izraelskog odličja Jad Vašem, gospođa, pokojna Ljubica Štefan, poznata beogradska i hrvatska povjesničarka, dokazala je postojanje 'Titova Jasenovca', i to je dokazala na osnovi jugoslavenskih komunističkih dokumenata koje je pronašla u beograskim arhivima, i taj je logor pod komunističkom komandom funcionirao do 1951. godine. Velikosrpska propaganda je sklona reći kako je Tito bio Hrvat. Ne, Tito je bio 'Jugosloven', porijeklom majka Slovenka, otac Hrvat, po vlastitom opredjeljenju Jugoslaven je bio, a njegova desna ruka, srpski boljševik i general Aleksandar Ranković nanio je ljagu srpskom narodu svojim sudjelovanjem u jugokomunističkom genocidu nad hrvatskim narodom 1945. Za vrijeme WWII su četnici pobili na području NDH 30 tisuće hrvatskih katolika (civila) i 33 tisuće muslimanskih civila, a u borbama s puškom u ruci je u sukobima sa četnicima i partizanima poginulo 50 tisuća ustaša i domobrana čije su grobove partizanski režim KPJ/KPH 1945. sravnio sa zemljom!
Tri najveće masovne grobnice u Europi su komunističke, dakle, komunisti-partizani su počnitelji tih zločina protiv čovječnosti: Kočevski rog (40 tisuća ubijenih hrv. zarobljenika i civila), Tezno-Maribor (15 do 20 tisuća ubijenih hrv. rat. zarobljenika) i Macelj kod Krapine/Zagreb (12 tisuća hrv. ratnih zarobljenika, 21 franjevac i 650 smaknutih hrvatskh civila, tito je dalekozorom promatrao smaknuća, i naredio da se jedna skupina zarobljenika smakne sjekirama), i to nisu jedina stratišta sa hrvatskim žrtvama komunizma. Za sada toliko, uz lijep pozdrav i čestitke autoru bloga na odličnoj temi! CBK

Anonimno kaže...

Rozalija Štoka je ubijena na svirep način kao i ostali Slankamenci koji su maljevima udarani do smrti prethodno ruku vezanih žicom i na kraju onako poluživi su bačeni u prolaz prema Dunavu kod Surduka gdje su na njih puštene svinje da ih žive trgaju!Ovo je istina posvjedočena riječima moga djeda.Stara Pazova je priča za sebe pa mislim da ne bi bilo loše da otvoriš post u kome ti možemo napisati sva svoja saznanja o tome i sličnim "lijepim stvarima" koje su činili partizani.