10 studenoga 2015

Crvena katolička Hrvatska


Sve je isto, samo njega nema
Još jedni izbori u Hrvatskoj prođoše i ne doniješe ništa novoga. Država je u ekonomskom, političkom i svakom drugom rasulu, a očekivanja onih koji su ju stvarali polako se tope ili su se već istopila. Branitelji i oni koji će s rukom na srcu stajati u stavu mirno dok svira Lijepa naša postaju predmetom podsmijeha. Sve ovo pokazalo se točnim na ovim izborima, pa moram reći kako to izgleda gledajući s istoka, iz najistočnijeg grada nekadašnje Hrvatske.

Nema ozbiljnijeg medija u Srbiji (ali i u Hrvatskoj!) koji današnju Hrvatsku ne naziva ustaškom, makar u posebnim prigodama, ili kad se dogodi neki incident na moru ili u Vukovaru. Čak se i njezina vlast tako kvalificira. A kako stvari stoje „na terenu“? Očajna vlada nastavljača lika i djela J.B.Tita i Ivice Račana, koju personificiraju političari oduvijek protivni bilo kakvoj hrvatskoj državi, polučila je odličan izborni rezultat. Skoro polovica mandata pripada ljevici (ili bolje reći „ljevici“), a skupa sa ostalim protuhrvatskim  strankama svakako ima većinu, što znači da bi mogli vladati i u narednom periodu. Katastrofalni rezultati Milanovićeve vladavine, često pod izlikom naslijeđenog HDZ-ovskog lopovluka nisu bili dovoljni da građani „ustaške“ države glasuju protiv njih. Dapače, s oduševljenjem glasuju u korist svoje štete. Držim da više nema niti jedne ozbiljne osobe koja se bavi politikom ili medijima, a da će za ovu Hrvatsku smjeti izgovoriti riječi „ustaška“, „klerikalna“, „konzervativna“ i slične. Utjecaj crkve toliko je malen, da u usporedbi sa SPC u Srbiji, predstavlja karikaturu. Ova Hrvatska, po mom mišljenju, definitivno je skliznula u ortodoksni crveni despotizam, uz sve posljedice koje uz to idu. A nisu male i tek će se pokazati.

Hrvatsko društvo, na moju žalost, nije otišlo u pravcu europeizacije, nego balkanizacije i to u svom najprimitivnijem obliku. Ne bih se iznenadio ako bi se pojavila ideja da se ponovno ujedine Slaveni, pod srpskim vodstvom, te da se ispune najcrnja predviđanja Titova kako će prije Sava poteći uzvodno, nego Hrvati imati državu. Val nezadovoljnih ekonomskih emigranata samo će postati još veći, ispraznit će se i Hercegovina, vjerojatno i Slavonija, a takva ekonomski i biološki uništena država lak je plijen  grabežljivcima kojih nije malo. Jesmo li došli do kraja? Bojim se – ne.
U očekivanju nove vlade, ostaje gorak okus u ustima. Na moju veliku žalost, bio sam prije desetak dana, u jeku izborne kampanje, u Zagrebu i razgovarao s prijateljima. Svi se slažu kako ovo nije država za koju su branitelji ginuli, ali polako dižu ruke i traže spas u malim stvarima, u obitelji. Vrativši se u Zemun, prvi puta nakon raspada Jugoslavije, osjetio sam olakšanje. Zar da mi ovdje bude milije biti Hrvatom nego u Zagrebu? Ispalo je da Hrvati izvan Hrvatske više njeguju svoja nacionalna osjećanja, iako žive u dokazanom neprijateljskom okruženju. Možda baš zato. I da, glasovao sam „u dijaspori“,  premda mi to svrstavanje nikada nije bilo jasno. Kako može biti dijaspora zajednica jednoga naroda koji na tom prostoru živi nekoliko stotina godina, bez preseljenja? Iz Srijema, Boke, Bosne, pobjegla je Hrvatska, a ne Hrvati!


Sinoć smo sjedili kod mene doma, nas nekoliko Hrvata koje i dalje zanima što se događa u Hrvatskoj. Spremili smo se slaviti. No, nije bilo razloga, čim smo vidjeli onoliko crvenilo na mapi. Crvenjeli smo i mi, od bijesa, jala, tuge,...

1 komentar:

Mirko Malenica kaže...

http://www.miljevcimojidragi.de/de/blog/vesna-terselic-2/