 |
| Aleksandar Vučić, euro-fanatik |
Još se nisam oporavio nakon početka pregovora Srbije i EU. Toga dana,
sjedili smo ispred TV-a, a suze su nam se slijevale niz lice, pa sve niže i
niže, sve do... Dobro, nije baš toliko bilo suza, ali da smo plakali – jesmo.
Plakali smo gledajući kako dvojica jastrebova iz fašističkoga razdoblja
srpskoga društva svečano izjavljuju kako će njegovati europske vrijednosti, te
kako je Srbima mjesto među civiliziranim europskim narodima. Aco Vučić je, čak,
izjavio kako se gorko kaje zbog grijeha u prošlosti, te da je kod njega
nastupila posvemašnja katarza koja ga je učinila velikim humanistom i
europejcem. Dakle, zaplakao sam se skoro do onesvješćivanja. Vjerujem da su i
Srbi iz Hrvatske uskliknuli od radosti, osobito oni iz okolice Vukovara.
Prošao je taj dan, propraćen u srpskom tisku uz salve i poneku ispriku
Rusima, a nakon nekoliko dana već je otvorena nova tema. Izbori. Vučić je
navodno tri dana (i noći) sjedio s Rusima i razgovarao, dok nije odlučio da se
ipak ide na izbore, pod uvjetima na koje su Rusi pristali. Više nije tajna što
se želi postići prijevremenim izborima u Srbiji. Radikali žele svu vlast za
sebe, kad im već to nije uspjelo dok su se još zvali Srpski četnički pokret.
Pod krinkom naprednjaka, i to ne bilo kakvih, nego europskih, hoće se
ustoličiti novi monarh koji će svoju diktaturu temeljiti na djelima Maxa
Webera. Još nisam siguran radi li se o poznatom filozofu, ili izumitelju
rasplinjača. Čitava priča dobiva na dramatičnosti, nakon što se nekoć
demokratska Demokratska stranka raspala skoro na sve sastavne dijelove
napuštanjem Tadića i još nekih visokih dužnosnika od prije poznatih javnosti.
Iz „normalne“ DS nastalo je nekoliko
malih strančica iz čiste taštine njihovih osnivača, ne bih nabrajao njihova
imena. Što se dobilo? Upravo ono o čemu pišem već godinama. Srbi su većinski
opredijeljeni za diktatorske i velikosrpske ideje, a one su utjelovljene upravo
u SNS-u i SPS-u. Bajka oko početka pregovora s EU samo je bajka i ništa drugo.
Iza nje se skriva stara ideja da se preko neke mega-države uspostavi Velika
Srbija. Kad već nije moglo preko tri Jugoslavije, onda neka bude preko EU.
Ionako ne bi znali što bi u ubuće radili s Kosovom.
Kad već spominjem „južnu srpsku pokrajinu“, red je da spomenem i sjevernu.
Zapravo, nju sve rjeđe nazivaju pokrajinom, pa tako i u najnovijim vijestima u
svezi s vremenskim nepogodama. Spikerica veli: „Evo vijesti sa sjevera Srbije“,
„Sjeverne dijelove Srbije zahvatilo je
jako nevrijeme“, i k tomu slično. Priprema se, vjerovatno, ukidanje autonomne
pokrajine, pa se traže saveznici u tom procesu. Odmah da kažem da sam i ja
osobno za ukidanje institucionalne autonomije, jer od nje građani u pokrajini
nemaju nikakve koristi – samo troška. Autonomija je imala smisla samo kao
multi-kulti, a danas kad Srbi čine 80% stanovništva, nema nikakvog smisla, osim
za uhljebljenje stranačkih prvaka koji ne znaju ništa drugo raditi osim sjediti
u nekim naslonjačima i blejati. Neće biti teško Srbima pronaći saveznike za
ukidanje autonomije, jer su Mađari spremni na sve, samo da ih se ne dira na
njihovom sjeveru. Onaj manjinski, autonomaški dio srpske populacije nema snage
za otpor ili značajniji utjecaj, tako da će ih Vučić držati kao demokratsku ikebanu
u svom prekrasnom diktatorskom buketu.
Budući sam Hrvat, red je da spomenem i hrvatske političare, zapravo
istaknute članove hrvatske zajednice iz Subotice i okolice koji participiraju u
srpskoj vlasti. Tek je odnedavna posve razvidno što su bili ciljevi hrvatskih „političara“:
sjesti u bilo koji naslonjač i primati plaću iz srpskoga budžeta, pod bilo koju
cijenu. A cijena je bila ponajprije šutnja, slijeganje ramenima, glasovanje
prema interesima poslodavca, a na kraju (ili na početku) ušutkivanje i fizičko
uklanjanje s javne scene svih sunarodnjaka koji bi se usudili kritizirati bilo
što u Srbiji ili Hrvatskoj. Ovo je, pokazalo se, bio i interes hrvatske vanjske
politike: imati šutljivu manjinu u Srbiji zbog čijih prava neće morati
pregovarati sa srpskim vlastima, a ipak imati nekakve ljigavce kao beznačajne
sudionike u srpskoj vlasti. Upravo to je i postignuto. U srpskoj skupštini
doslovno samo sjedi Petar Kuntić, izabran sa Tadićeve liste (dakle ne sa
hrvatske liste, poput Mađara), a u vojvođanskoj vladi sjedi Mato Groznica na
mjestu četvrtog zamjenika pomoćnika portira. Ima na lokalu u Subotici još
nekoliko zaposlenih i – to je sve. Nikada konferencije za tisak, nikad javnih
priopćenja, nikada pojavljivanja u medijima, nikad – ništa. Samo sjede i
primaju plaće. Isto će se dogoditi i na ožujskim izborima, samo što će Kuntić i
ekipa prihvatiti onu političku opciju koja im garantira ostanak u naslonjačima,
pa ma kako se ona zvala. Dao Bog da griješim. Što se tiče mojih Srijemaca, oni
se teško oporavljaju od terora iz 90-ih, ne samo politički nego i biološki.
Postoji jezgra aktivnih mladih intelektualaca, ali bez potpore hrvatske države
oni su bespomoćni naspram Subotičana. A kad do sada nije bilo potpore iz
Hrvatske, zasigurno je neće biti ni ubuduće. Dok se ne promijeni struktura
vlasti, ako znate na što mislim.
Aco Vučić je već imao svoj show u početku predizborne kampanje. Naime,
posjetio je putnike u zatrpanim autima na auto-cesti Novi Sad-Subotica, te
prenosio neku djevojčicu do helikoptera, usput padajući po dubokom snijegu. Ma
što Superman, ili Batman! Bilo je vrijedno Oscara!
Nema komentara:
Objavi komentar