Izjasni se hrabro kao Nesrbin

„...osumnjičen za masovna mučenja, ubojstva i nasilno premještanje nesrpskog stanovništva...“ glasio je dio optužnice Goranu Hadžiću, magacioneru iz Borova, nekoć predsjedniku jedne od srpskih „država“ izvan Srbije. Odavna mi smeta ovakva formulacija, koju naglašavaju srpski mediji (a nerijetko i hrvatski!), izbjegavajući spomenuti ime hrvatsko, posebice u slučajevima koji škode ugledu srpskoga imena.

Haaški sud donosi presude prema političkim naputcima iz centara moći, tako da nije upitno hoće li Hadžić biti osuđen. Jest, hoće, jer će se tom presudom zatvoriti rad Tribunala. Nesretni Šešelj, koji čami u Haagu već osam godina, bit će vjerojatno ona osoba koja će pogasiti žarulje u pritvorskoj jedinici.

Dakle, u bivšoj jugoslavenskoj republici Srbiji biti će proveden popis stanovništva, kako srpskog tako i slovačkog, mađarskog i nesrpskog (otuda onaj haaški uvodnik). Očaj tisuća nezaposlenih Srba natjerao ih je da se u peterostruko većem broju prijave za instruktore i popisivače, kako bi od svakog popisanog dobili manje od jednoga eura na ime honorara. Bit će zanimljivo što će nam reći rezultati popisa, barem kad su nesrbi u pitanju, hoću reći Hrvati, budući se ovdje izbjegava i izreći njihovo ime. Eto, bila je nedavno i proslava jubilarne stote obljetnice Dužijance, folklorne manifestacije subotičkih Hrvata, pa se niti gradonačelnik Subotice, niti nazočni predsjednik vojvođanske vlade nisu usudili spomenuti da se radi o hrvatskoj manifestaciji. „Duh zajedništva, vrednote, suživot, tradicija,...“ sve su to riječi ispred kojih je trebalo u naslovu stojati „hrvatsko“. No, ne smije se, nije politički ugodno, niti preporučljivo. Mogli bi se Bunjevci naljutiti, budući oni drže da je Dužijanca i njihova. A nije ugodno Srbima čuti kako Hrvati ovdje žive i prije nego su ih naselili Pavelić i Tito, kako neki misle.

I onda, dolazi Merkelica, poliva hladnom vodom Tadića i srpski vrh, otkrivajući dobro skrivanu tajnu kako je Kosovo nezavisna država. Sutradan, dolazi Kosorica u Prištinu, a beogradski se mediji usijavaju. Njemica je smjela tuširati Srbe, a Jaca ne smije? No, kako se je sijalo, tako se i žanje. Uzalud se trudi nesretni Jeremić, neuspješni šef srpske diplomacije, da stalnim pojavljivanjem u društvu Novak family spriječi nova priznanja Kosova, te osudu Hrvatske radi njezina neprimanja u EU. Kosovo je priznalo već stotinu država svijeta, Hrvatska će nagodinu u EU, te će na Bajakovu vijoriti plava zastava sa žutim zvjezdicama od kojih je jedna nesrpska.

Vratimo se popisu u Srbiji. Subotička politička elita, posvema dezorijentirana, radi kampanju „Izjasni se HRabro“. Bilbordi su postavljeni u Subotici, bit će još ponegdje u Bačkoj i to je sve. To mu dođe kao kad bi u Teheranu netko postavio bilbord na kome piše „Ne jedite svinjetinu“. Srijem, sa Novim Sadom i Beogradom, trebalo je biti ciljano „tržište“ za kampanju, budući je ondje strah od izjašnjavanja najveći iz razloga pretrpljenoga terora i katastrofalnih posljedica etničkog čišćenja. Nitko se od Subotičana niti ne pojavljuje u tom području, pa je rezultat slabo zanimanje za popisivače i popis uopće. Registrirano je samo šest instruktora u Subotici i tek po jedan u Staroj Pazovi, Baču i Irigu. To je još jedan u nizu neuspjeha političkoga vodstva Hrvata u Srbiji, ali i hrvatske diplomacije.

U tako lošim uvjetima, medijima se obratio i jedan od nositelja izvršne vlasti u Vojvodini, zamjenik pokrajinskog tajnika za nacionalne odnose, Hrvat po zanimanju, riječima:

„Nije slučajno uvjerenje da se među 200 tisuća nacionalno neopredijeljenih građana Srbije krije veliki dio Hrvata.

Naravno da nije slučajno, kao što nije slučajna ni činjenica da su na odgovornim mjestima zasjeli profesionalni demagozi i karijeristi kojima ovakvo stanje savršeno odgovara.

I tako, vidjet ćemo koliko ima nas nesrba u Srbiji. U vrijeme posljednjega popisa mnogi današnji Hrvati po zanimanju nisu se takvima izjašnjavali, jer nije bilo plaćeno. Čim su dobili plaće, više i nije važno ima li Hrvata u Srbiji. Čim manje, tim bolje, a uštedjet će se i na bilbordima. Lakše je čuvati malo, nego veliko stado.

Ako si već pastir, ili čobanin.

Ovo je dan i moje pobjede

Nije teško napisati ironični tekst u povodu proslave obljetnice Oluje, osobito ako ste dovoljno stari da ste mogli upamtiti svaki detalj, pa i onaj najsitniji, koji svjedoči o prvoj polovici kolovoza 1995. godine. Hvalospjeva u Hrvatskoj ima u mjeri u kojoj to dopušta „civilizirani“ svijet i većina strogo kontroliranih medija, dočim u Srbiji ovaj događaj budi tužnu uspomenu na propast još jednog velikosrpskog projekta. Od početnog ushićenja i uvjeravanja kako će Hrvatska biti samo ono što se po magli može vidjeti sa zagrebačke katedrale, do vojničkoga poniženja i bježanije kakvu povijest modernoga ratovanja nije zabilježila.


Srbija ima ozbiljan problem čija je glavna značajka u tome što intelektualna elita, iako posve svjesna svih činjenica o Oluji, namjerno, koordinirano i besramno laže srpsku javnost, jednako kao i svi prijašnji srpski prvaci još od srednjega vijeka. Kosovski mit ima svoje mjesto u srpskoj povijesti, slijedi petsto godina praznine, zatim mit o „prkosnim“ Srbima u XIX. stoljeću, sve do antifašističkog mita u prošlome stoljeću. Mora se priznati da je Srbija postajala sve veća i veća nakon oslobađanja od Turaka i njezin je teritorij svoj vrhunac dostigao stvaranjem Jugoslavije.

Poraz od Hrvatske, nekoć gubitničke države, dotukao je Srbe do te mjere da su spremni prekrižiti iz svojih Julijanskih kalendara 5. kolovoza i kolektivno obrisati sjećanja svih sunarodnjaka diljem svijeta. Ali, Srbi imaju izgovor za poraz, budući se radi o nepobjedivoj naciji: cijeli se svijet protiv njih urotio. Jednako misle i danas, dok mažu oči srpskoj javnosti kako je Kosovo još uvijek dio Srbije, pa tako daju u TV Dnevniku redovitu vremensku prognozu za Prištinu. Nevjerojatno zvuči da čak i u odličnim uspjesima sjajnih srpskih sportaša, poput Đokovića, Srbi ne vide u kom smjeru trebaju gledati.

Silne su optužbe izriču svake godine u početku kolovoza, žrtve se umnožavaju, zločini izmišljaju, pojavljuju novi i novi svjedoci, a stari borci poput Štrbca dobivaju svoja mjesta u medijima. No, niti jedan srpski dužnosnik, niti jedan novinar nije spreman izustiti jednu riječ o fašističkom teroru nad srijemskim Hrvatima, baš u vrijeme Oluje. Po srijemskim je mjestima, od države organizirano, pokušano protjerivanje i one šačice Hrvata koja je preživjela prvi val nasilja 1991. godine. Pod oružjem su istjerivani iz svojih kuća, da bi se u njih uselili „goloruki“ Srbi iz Krajine i tek na ozbiljan pritisak na Miloševića od strane NATO-a, protjerivanje je prestalo. No, rezultat fašističkoga divljanja po Srijemu jest etnički očišćena regija, u kojoj skupa žive žrtve i zločinci.

Ovo nećete čuti iz ustiju Ive Josipovića, niti Borisa Tadića. Ovaj posljednji dobro znade o tome kako se država Srbija odnosila prema svojim mirnim i lojalnim građanima hrvatske nacionalnosti, ali ima svoga Subotičanina koji također o tome neće ništa reći, pače i na nedavnoj sjednici srpske skupštine na kojoj su grubo vrijeđani srijemski Hrvati (i Hrvati uopće) i na kojoj je jedini glas u njihovu obranu došao od Nenada Čanka, autonomaškoga prvaka iz Novoga Sada.

Ironija i jest u tome da se baš ovih prvih dana kolovoza oglasio još jedan „borac“ za srpska prava, nekadašnja prva perjanica JUL-a, perverzne naci-komunističke partije Miloševićeve supruge, vlasnik medijske kuće Pink, čija je zadaća bila (i ostala) zaglupljivanje Srba preko glazbe i jeftine zabave. Došavši do hrpe novca, rečeni medijski magnat gubi mjeru do koje se može, pa tako svoj privatni problem s hrvatskom carinom podiže na međunacionalnu razinu. Na njegovu nesreću, Hrvatska je ta koja ima more, luke, marine i Dalmaciju, a ne Srbija. Vjerojatno mu to teško dolazi do pameti, budući ima kvalifikaciju osrednjega basista još osrednjijeg banda iz 80-ih. Djeca to ne znaju, ali netko i zna.

Profašističke stranke u Srbiji mašu navodnim planovima „zapada“ o totalnom razbijanju Srbije, pa se čak i u skupštini pokazuju mape na kojima je Srbija u granicama ispod Save i Dunava, dakle bez Vojvodine, Kosova i Sandžaka. Neke od njih malo su se istuširale, našminkale i obukle u civilnu odjeću, no ispod svega toga i dalje je onaj četnik s Dinare, s bradom do pasa, bez druge želje osim one za Velikom Srbijom u kojoj žive samo Srbi, premda ne zna što bi s njom poslije radio.

Takvima je Oluja najcrnja noćna mora, baš kao i cijenjenim novinarima iz Slobodanove Dalmacije, čije kolumne ovih dana pune stubce po srpskim novinama.

Eto još jedne srpske ironije. Dok se spominju čuvene traktorijade, od Knina i Petrinje do Srijema i Kosova, nezadovoljni proizvođači malina iz Šumadije blokiraju traktorima ceste i prijete kako će spriječiti dolazak tisuća posjetitelja glasovitog trubačkog festivala u Guči. Iz Guče poručuju: samo se, braćo, usudite, pripremili smo trista bagera da vam sve traktore pobacaju u Moravu. Malina ne mora biti, ali pečenja, piva i cajki – mora. Pod svaku cijenu!

I tako, ovdje u Srbiji sve započinje i završava s traktorima. U pauzi između dvije traktorijade, znalci crtaju zemljopisne mape, na kojima čak i Željko Mitrović i Tonči Huljić imaju hrpu besplatnih vezova po srpskim marinama u Splitu, Dubrovniku ili Zadru i ne moraju plaćati carinu niti ostale pristojbe. Nevolja je u tome što traktora polako ponestaje, jer svake godine sa srpske zemlje nestane oko 35 tisuća seljaka. Za toliko se povećava „građanstvo“ Beograda.

Nemojte misliti da nitko od srijemskih Hrvata ne slavi Oluju, jer im ona nije donijela ništa dobro. Dapače, vrlo smo ponosni na Oluju i na sve cure i dečke koji su u njoj sudjelovali oslobađajući Hrvatsku od zla i okupacije, te stavljajući točku na plan po kome bismo ili nestali, ili postali roblje. Stoga, ovo je i naš praznik, koga ne smijemo proslavljati javno, neće nas biti u koloni vozila koja će pohrliti put Knina ili Čavoglava, ali nitko nam ne može zabraniti da sa smiješkom prošećemo srpskom prijestolnicom, kao što sam to danas ja učinio. U mislima k boljoj i ljepšoj budućnosti za Hrvate i Srbe, duhom sam u Kninu (i u Čavoglavama, što da ne?), slavim pobjedu moga naroda. Tko gubi, ima se pravo srditi!