Odgoj djece

Svatko tko ima djecu trebao bi posjedovati potrebna znanja za njihov odgoj. Odgovornost roditelja veća je od nastavnika u školi, budući je surovi kapitalizam balkanskoga tipa nametnuo novac kao jedino mjerilo zauzimanja na poslu. Drugim riječima, radimo samo ono što poslodavac od nas zahtijeva, pa tako nastavnici ne žele na sebe preuzeti odgojnu funkciju, nego samo obrazovnu, a često ni nju.

Pozorno prateći što se događalo tijekom i nakon raspada SFRJ (budući je to reper prema kojemu danas mjerimo vrijeme), neke su se značajke izrazito izdvojile. Porastao je maloljetnički kriminal, sukladno porastu maloljetnih alkoholičara i narkomana, dočim je razina naobrazbe kliznula naniže. Mladi ljudi imaju priliku vidjeti na djelu sve "čari" okrutno-liberalnog kapitalizma: prebogate tajkune, neobrazovane bogataše, ljepotice koje do statusa dolaze ravno sa dna isključivo preko kreveta, te siromašne znanstvenike i profesore. Svaki klinac dobro zna otkuda novci njegovom vršnjaku, a curama moral uopće nije smetnja kod izbora dečka ili muža. Reklo bi se - sveopća degradacija društvenih normi ponašanja.

Teško je biti roditelj! Škola jedva da ima obrazovnu funkciju, pa roditelji imaju tešku zadaću preporučiti i pomoći djeci kod odabira životnoga poziva. Primjeri "uspješnih" poslovnih ljudi jedva da se smiju izgovoriti glasno, jer se poglavito radi o kriminalcima, a samo oni imaju puno novaca, jedinog mjerila nečije uspješnosti. Kako onda pomoći djetetu? Ne znam točan odgovor, budući ih imam dvoje koji upravo trebaju odabrati u kom će smjeru nastaviti nakon srednje škole. No, jedno je sigurno: Srbija nije zemlja koja obećava ugodan život pristojnomu čovjeku, pače i ako je Srbin. O Hrvatima da i ne govorim.

Mitomanski obrazovni sustav primio se kod djece rođene nakon što je Srbija kapitulirala posljednji put u XX. stoljeću. Ta su djeca već uvelike navijači Zvezde ili Partizana i odlično su naučili kako treba navijati. Možda ponekad trebaju pomoć starijih, ali kad jednom nauče mitomansku izvrnutu srpsku povijest, za njih više nema problema. Za njih su dijelovi Srbije sve ono što se napiše na tribinama beogradskih stadiona, dakle Kosovo, Lika, Banija, Kordun, Dalmacija,... Nema tog profesora koji bi smio i mogao mladom navijaču pokvariti ugođaj nacionalnoga zanosa tijekom utakmice. Jednaki poticaj dolazi i s bina velikih manifestacija poput Guče, ali i sa TV ekrana preko cajki i Vuka Jeremića.

Teško je u takvom ozračju njegovati kozmopolitizam i prihvaćati suvremena civilizacijska načela, pače i kad se radi o mladeži koja studira na nekom od tehničkih fakulteta. Oni koji su spremni za moderni svijet vrlo često odlaze van, pa je postotak visoko obrazovanih u Srbiji bezobrazno nizak. Još niži je postotak kompetentnih stručnjaka u mnogim oblastima.

Zato je odgoj djece vrlo komplicirana disciplina, u kojoj se često prave velike pogreške poglavito iz neznanja. Ipak, mladež živi svoju mladost uz cajke, beogradske splavove, alko-narko derneke u Guči, učeći kako će pravda jednom pobijediti, te dati puni smisao transparentima sa srpskih stadiona. Pojedini mediji u "regiji" žestoko se obruše na tri ustaške kape u Čavoglavama (glupo, ali bezopasno), dok na otvorene fašističke provokacije iz Srbije skoro da se nitko nije osvrnuo. Možda su mediji naviknuti na činjenicu da iz Srbije dolaze nebulozne poruke, pa ih nitko niti ne registrira, no one su opasne, jer u datom trenutku mogu postati potencijalni okidač za već viđeno u XX. stoljeću.

Djeco, ne dajte se zavesti: Kosovo, Lika, Kordun, Banija, Dalmacija nisu Srbija. Čim prije to shvatite bolje ćete zavoljeti svoju Šumadiju, Negotinsku krajinu, Jadar,...