Mnogostruko proglašenje nezavisnosti

Dovoljno sam star da bih se s lakoćom (i tjeskobom) sjećao one "davne" 1989. godine i velikosrpske histerije na Gazimestanu (Kosovo).

"Mi, Srbi, možda ne znamo da radimo, ali zato znamo da ratujemo", uskliknuo je Milošević pred milijunskim auditorijem nahranjenim kosovskim i jasenovačkim mitom. Vrag je preuzeo posljednje desetljeće prošloga stoljeća, ali ga je na koncu Mihael ponovno hitio u provaliju. Skupa s njim otišao je i srpski vožd.

Rezime i epilog dogodio se danas u Haagu.

Međunarodni sud pravde donio je svoju "presudu" da proglašenje nezavisnosti Kosova od prije dvije godine nije u suprotnosti s međunarodnim pravom. Dakle, srpsko polazište zakopano je pod zemlju. "Tko želi veće - izgubi iz vreće", narodna je poslovica koja bi se mogla nasloviti na srpske političare koji danas, a što bi drugo i mogli, relativiziraju mišljenje MSP-a. Zapravo, oni i nemaju izbora. Svatko bi tako govorio kad bi doživio katastrofalni poraz. Uzrok tomu je u mitomanskom obrazovanju i robovanju retrogradnim srednjevijekovnim idejama. Danas je potonuo mit o "nebeskoj Srbiji", kojega prihvaća velika većina Srba, pače i onih najobrazovanijih.

Manje od stotinu godina trebalo je kosovskim Albancima da povrate nezavisnost od Srbije, a za to bi trebalo da podignu spomenik Miloševiću.

Srpska politika stvarala je u javnosti iskrivljenu sliku o Kosovu, a u biti vrlo je jednostavno. Bivša se je država raspala, Srbija se nije demokratizirala, Albanci su odlučili napustiti Srbiju, pobijedili su u ratu i - točka. Proglasili su nezavisnost, a državu Kosovo priznale su najveće svjetske sile i većina članica EU. Srbi su se rugali govoreći kako se radi o "jednostranoj" nezavisnosti. Kako se može proglasiti "dvostrana" nezavisnost? To stalno miješanje lončića vrijeđa zdravu pamet. Zaboga, Srbi u Austrougarskoj pokrajini Vojvodini bili su manjina, pa su jednostrano proglasili nezavisnost i pripajanje Srbiji. Tko može zabraniti ogromnoj albanskoj većini na Kosovu da učini isto?

Ne likujem, nisam sretan zbog srpske tragedije, ali volio bih da neki novi političari u Beogradu skuže u čem je problem, premda imam sumnju da će se to za moga života dogoditi. Prije će biti da će se neki novi guslari dočepati ove teme i raditi novi mit, mit o posvemašnjoj svjetskoj uroti protiv Srba i pravoslavlja. Uzgred, SPC je pozvala svoje vjernike da se uključe u molitvu za pravednu odluku MSP-a o Kosovu. Odaziv vjernika bio je više nego simboličan, da ne velim bezobrazno mali.

Ostat će mi u pamćenju duboko urezana slika Vuka Jeremića, blijedog, shrvanog, sagnutog,... i slogan koji je letio preko srpskih ustiju u vrijeme uvođenja sankcija 1992. godine: "Srbija se saginjati neće!" Nije da se je sagnula, nego panično puzeći traži izlaz iz sramotne situacije koju je sama stvorila. Padaju mi na pamet i druge poslovice: "Tko se mača laća, od mača će i poginuti", te ona "Tko sije vjetar, žanje buru". Oči svijeta okrenute su Dodiku i Tadiću u očekivanju pokušaja novoga glupavog poteza: proglašenja nezavisnosti Republike Srpske i njezinog pripajanja Srbiji. Jednostranog, dakako.