Topla sjećanja na hladni rat

Za ne vjerovati je da je prošlo dvadeset godina od rušenja Berlinskoga zida i formalnog završetka hladnoga rata! Kao da je jučer bilo. Puno je tekstova, evociranja uspomena i povijesnih analiza na tu temu, pa ću pokušati osvijetliti vrijeme prije pada Zida.
Jedan od mojih susjeda i danas žali za tim vremenom. Evo njegovih razloga. Završio je neku strojarsku školu i uposlio se preko veze u velikoj tvornici. Bio je zaštićen poput bijeloga mede: radio je koliko je htio, nitko ga nije mogao izbaciti s posla, a plaća je bila redovita. Sustav je dopuštao da se za vrijeme jedne smjene radna norma prebaci za 300 posto, sukladno tome je bila veća i plaća. Bolovanje je uzimao kad god je trebalo pomoći ocu u poljoprivrednim radovima, što će reći sezonski: tjedan dana u vrijeme sjetve i najmanje tjedan u vrijeme žetve. Ukrasti dio iz tvornice? Nikakav problem. Za njega je bio kraj svijeta kad je tvornica propala, samo godinu nakon pada Zida. Čudio se susjed kako se to dogodilo? Pa, tvornica s nekoliko tisuća uposlenih, s proizvodnim programom koji nema konkurenciju... Ostavši bez radnoga mjesta, neko je vrijeme pokušavao kod oca na selu, zatim je otišao u rat iz koga nije uspio izići kao ratni profiter, već se kao totalni looser pokušao uposliti u privatnoj tvrtki, što ju je otvorio jedan od njegovih bivših poslovođa iz propale državne tvrtke. Nije dugo izdržao. "Moram raditi po deset sati, samo s jednom pauzom za ručak, a plaća jedva da mi pokriva režije...", žalio se tih dana. Za njega je prijelaz u kapitalizam bio tragičan zbog spoznaje da se za plaću mora raditi. Danas teško živi, mijenja poslove, radi na crno, često mu radni dan traje i osamnaest sati, novaca je sve manje. Dakako, ima za čim žaliti.
Evo primjera jednoga kolege s faksa. Član SKJ od osamnaeste godine, uvijek poslušan, svjestan svoje profesionalne inferiornosti, ali željan moći, slave, pod bilo koju cijenu. Vječito u nekim odborima, forumima, radnim grupama,... komunističkim glupostima izmišljenim upravo radi takvih. Odijelo, kravata, patijska knjižica koja viri dva centimetra iznad gornjega džepa i naučene fraze kojima se fascinira prost svijet. Dakako, nikada nije smio ulaziti u stručne raspre, ali to mu nije ni trebalo kad je uvijek i o svemu mogao govoriti puno, svjestan svoga neznanja, ali uvjeren da će ona crvena knjižica bosti oči slušateljima, pa mu se neće usuditi oponirati. U nekakvom Institutu dočekao je pad Zida i početak rata. Skužio je kud treba - ponovno u partiju! Vladajuću, razumije se, kako ne bi pao u nemilost zbog svoga neznanja. No, sad se od njega tražilo aktivno znanje egleskog jezika, korištenje računala i još puno toga, kako bi sačuvao poziciju. Ipak, ostala je ona partijska knjižica kao najvažniji rekvizit koji je otvarao sva vrata i pokraj slabe engleske spike i nerazumijevanja kako radi Internet. Pliva drug Član, samo više mu nije mjesto sigurno, te se stalno mora potvrđivati, ovaj puta nadnaravnom odanošću partiji i predanim radom na promociji iste. Spomenut ću jednu anegdotu u svezi ovoga druga Člana. Prije nekoliko godina, dok je još ulazio u tajne rukovanja PC-jem, pozvao me telefonom i upitao mogu li doći do njega da mu napravim vaskir na novome računalu. Nisam razumio, pa mi je ponovio: "Možeš li doći i napraviti mi vaskir na računalu?". I ponovno nisam razumio, te sam rekao da ću doći sutradan do njega. Kad sam ga napokon posjetio, pokazao mi je uputstvo za uporabu u kojem doslovce piše: "Preporučamo svakih mjesec dana napraviti backup hard-diska, radi sigurnosti pohranjenih podataka." Ništa neobično, reći ćete. Ali, upute su pisane na ćirilici, pa se ono BACKUP može pročitati i kao VASKIR. I Članu je žao za vremenima prije rušenja Zida.
Žal za hladnoratovskim vremenom imaju i poljodjelci. Jedan moj dobar prijatelj, proizvođač voća u okolici Beograda, veli: "Prije sam imao samo jedan hektar bresaka, pa je moja obitelj od njega lijepo živjela. Danas imam deset, a imam manje novaca." Prošlo je vrijeme kad je za kilu bresaka mogao kupiti deset litara benzina. Jednako tako žale i industrijski radnici, jer su im vrijedne Kineskinje koje šivaju odjeću i sklapaju mobitele i računala u brodovima koji putuju k Europi zauvijek spustile cijenu rada.
Barem u mom susjedstvu, nitko ne spominje pad Zida kao događaj koji je ogolio svu nemoć komunističkoga sustava, kao i njegovo zločinačko lice. Dakako, kad se sjećaju putovanja u Poljsku sa sto njemačkih maraka koje za vikend nisi mogao potrošiti, a zaradio si ih za jedan dan (i manje). Nitko se ne usudi usporediti kvalitetu života u funkciji političkih promjena, te se teško priznaje zašto je Poljska (i ostale zemlje s one strane Zida) danas solidna država zadovoljnih ljudi.
Pitajte Poljake dok odmaraju po hrvatskom Jadranu žale li za hladnim ratom! Imam poslovnog suradnika iz Poljske i mogu prenijeti što on veli. "Od kad smo se riješili Rusa, u Poljskoj je zavladalo blagostanje, raj na Zemlji!", veli moj prijatelj Kazimir sjedajući u novoga BMW-a.
Sretno bilo svima koji su u rušenju Zida prepoznali veliki civilizacijski pomak unaprijed!