Nema za mene tužnijeg dana od 18. studenog, eto, već osamnaest godina. Opkoljen ruljom sa sviju strana, koja je uzvikivala parole mržnje prema Hrvatima, mogao sam samo ridati nad zlosrećnom sudbinom dragog mi Vukovara i Domovine Hrvatske, te moliti za sve pobijene branitelje i civile. Salve oduševljenja orile su Beogradom, proslavljajaući "povijesnu" pobjedu i početak stvaranja Velike Srbije na starim grobištima i posve novim tjelesima Hrvata.Boljelo je silno!
Rana je duboka i nikako ne zarasta.
Svoje veliko razočaranje u poznanike i kolege s posla nisam imao kad oplakati, budući su etnički čistači već nasrtali na naše domove i radna mjesta. Tih smo se dana, poput prvih kršćana, sastajali potajice, u strahu, prikupljali ono malo snage što nam je bilo ostalo kako bi sačuvali obitelji, pri tome bili posvema svjesni kako naši životi vrijede jednako poput života Vukovaraca ili kišnih glista.
Vrvjelo je od orlova, tigrova i ostalih krvoločnih zvjeri.
Nasuprot njima stajala je samo jedna golubica.
I Istočni Srijem.
Teško je promatrati kako danas, nakon osamnaest godina, baštinici zločina zauzimaju važna mjesta u društvu, često se nazivaju uglednicima, a sami nastoje izbrisati iz životopisa tu kratku sekvencu zvanu agresija na Hrvatsku. Relativiziranje zločina, pače i njegovo nijekanje, novo je ubijanje starih žrtava. Ima li sudbine ili ne, pitanje je o kom često polemiziram s prijateljima, ali vrlo je znakovito što će srpski patrijarh biti ukopan baš ovih dana. Naime, pokojni Pavle bio je glavni u SPC tijekom rata, a javnosti je malo poznato da su mu se srijemski katolički svećenici, vapijući do Neba, obraćali pismom za pomoć kao poglavaru sestrinske Crkve, u vrijeme brutalnih progona Hrvata-katolika diljem Srijema. Nikada nije patrijarh spomenuo to necivilizacijsko i antikršćansko ponašanje svojih vjernika, niti pružio riječi utjehe progonjenim Hrvatima. Odgovora na pismo, dakako, nije bilo, ali je bilo ovakvih izjava:
„Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“ (u pismu lordu Karingtonu, kolovoz 1991.)
Neka je vječna hvala i slava braniteljima Vukovara.
Onima koji su ga ubijali, na bilo koji način, želim samo pravicu. Pravda je na ovim prostorima nedostižna i veoma, veoma relativna. Za razliku od pravde, istina je jedna i jedina i ne može ju promijeniti ljudska manipulacija. S njom se suočavaju samo hrabri i časni ljudi.
Danas će na Zemunskom groblju, kod križa, biti zapaljenih svijeća. Neka njihov titraj osvjetli put k Nebu dušama koje zbog silne patnje još uvijek lutaju Dunavom, od Zemuna do Vukovara.
3 komentara:
Vukovar - Grad heroj - u našim je srcima!Bog i Hrvati!
Zapalite svijeću u Staroj Pazovi na stočnoj pijaci i na Katoličkom groblju jer ima Srijem gdje se pomoliti i za žrtve koje ni danas nisu iskopane,a iz istog razloga su kao i ove na Ovčari ubijene.
u srazmjeru gledano Stara Pazova je na žalost i puno veće gubilište srijemskih Hrvata od Vukovara.
Stara Pazova 64 godine krije mračnu istinu komunizma i njegove vladavine koja je zločinačka i ni danas ne dozvoljava istinu o stradanju nevinih ljudi čija je jedina krivica što su bili Hrvati.Sramota srpske države koja nema hrabrosti osuditi holokaust srijemskih Hrvata i obilježiti mjesto njihovog stradanja, ali još veća sramota hrvatske države koja isto tako nzna za ovo mjesto pa čak i zna imena ljudi u masovnoj grobnici na stonoj pijaci ali ipak već 19 godina o tome šuti i ne postavlja pitanje.Sramota jednom riječju Srba i Hrvata (recimo jednom riječju kršćana i vjernika)
Objavi komentar